logo mob crni

logo crni

logo crni

T Logo 3c p DE

logo najbolji prijatelj festivala magenta 04

Newsletter subscription

 

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Lazar

Lazar je treći dugometražni igrani film makedonskog reditelja Svetozara Ristovskog. Donekle slično njegovom filmu ​Iluzija (2004), film se usredotočava na mladog pojedinca pod utjecajem okruženja. Lik iz naslova je Lazar (Vedran Živolić), momak koji se, nakon što ga otac napusti, počne baviti švercom imigranata u Grčku preko Makedonije. Zaplet pokreće njegovo zaljubljivanje u Katerinu (Nataša Petrović), zbog koje želi napustiti taj posao i započeti drugačiji život. Premisa o dobroj osobi u lošem društvu često je korištena, no to ne predstavlja problem za film, jer je tema ilegalaca ne samo suvremena, već i trenutačno relevantna. Problem predstavlja glavni lik, s kojim je teško suosjećati. Tajnovitost i izraženija, kazališna gluma Vedrana Živolića čine ga patetičnim, iako u kontekstu uloge njegov nastup i funkcionira.

U prvoj trećini filma publiku se uvodi u život protagonista, makar ovaj dio traje toliko dugo da se možemo zapitati kuda, zapravo vodi. Primijetilo se to i u pulskoj Areni, jer je tijekom prvog dijela publika napuštala film, dok su svi koji su izdržali prvih pola sata ostali do samoga kraja na svojim mjestima. Radnja postaje zanimljivija nakon što se u Lazarov posao uključuje sestrin muž, koji postaje jednako važnom karikom u priči. Njegovim uvođenjem u posao, radnja napreduje i postaje zanimljiva.

Lazaru ne nedostaje ni lijepih scena, a posebno se ističu one između Lazara i Katerine. U zapletu ona ima ulogu katalizatora, jer utječe na Lazarove postupke, ali nema samostalnu funkciju. Ipak, gledati njih dvoje u krevetu, dok ona svira improviziranu violinu na njegovoj ruci, lijep je predah od sumorne stvarnosti grada u kojem žive.

Pojedini detalji ostali su nedorađeni, a neka pitanja neodgovorena, makar ovo ne predstavlja toliki problem. ​Lazar ​je većinom solidna i vrlo gledljiva drama s humorom ubačenim u savršenim trenucima i poantom koja odjekuje u današnjici.

Share this article:

98 Hits

Božićna bajka

63. Pulski filmski festival otvorila je komedija Sve najbolje redateljice i scenaristice Snježane Tribuson. Nagrađivana autorica uvodi nas u živote nekoliko likova iz zagrebačke svakodnevice u predbožićno vrijeme. Polazeći od žohara koji otruju bademe i postaju pokretačima radnje, Tribuson stupnjevitim slijedom događaja stavlja naglasak na međuljudske odnose te kako njihov izostanak utječe na pojedince.

Film prati nekoliko likova čije se priče isprepleću. U središtu radnje su Verica (Ksenija Marinković), slastičarka koju sestra ponuka na potragu za onim pravim te operni pjevači Brankica (Renata Pokupić) i Martin (Ozren Grabarić) koji, ostavljeni od svojih partnera, gube nadu u ponovnu ljubav. U vrtlogu karaktera ima još mnoštvo likova koji pridonose temi potrage za ljubavlju i osamljenosti, kao što su naivna medicinska sestra Goga (Dora Fišter Toš) i umirovljeni Tomo (Bogdan Diklić), čija se usamljenost manifestira kroz razgovor s povrćem. Likovi su lišeni duboke psihološke karakterizacije, ali opet nisu plošni, što ih čini pristupačnijima. Radnja se gradi na osnovnim informacijama koje znamo o svakom pojedinom liku, a daljnji tijek fabule ne dovodi do značajnih otkrića, osim što uspostavlja nove odnose s drugim likovima.

Tribuson se fokusira na motivaciju likova: kod Verice je to pronalazak partnera, dok je kod Brankice riječ o pokušaju bijega od urbane radne atmosfere. Na taj način Tribuson u mnogim epizodama omogućava gledatelju lakše praćenje fabule pokrenute činjenicom da su medenjaci slastičarke Verkice bili otrovani, što dovodi do niza lančanih reakcija. Kao posljedica toga likovi dobivaju veći prostor za interakciju, koja u predblagdanskom periodu ističe potrebu za socijalizacijom. Tribuson aludira na prisutnost blagadnske depresije prikazom samoubojstva pištoljem u zgradi preko puta Martinove i smrzavanjem starca posjednutog pored Verkice na klupi Zrinjevca, ali olakšava turobnost situacije nesmotrenošću protagonista koji ne shvaćaju o čemu je zapravo riječ, čime dobiva i na humoru. 

Zanimljivo je također da redateljica izostavlja negativne likove iz cjelokupne priče i zaključava ju bajkovitim sretnim završetkom. Sve najbolje sadrži neke elemente koji podsjećaju na ustaljenu formu bajke, od samog ugođaja filma, situacija u kojima je potrebna intervencija udvrača/spasitelja (Ljubo kada oslobađa zatvorenu Verici iz kupaonice) do otrovanih medenjaka koji poput motiva jabuke ili vretena potaknu stvaranje novih ljubavi. Istovremeno, bitno je referiranje na Mozartovu operu Don Giovanni, čija se pojavnost osim u izvedbeno scenskom smislu iščitava u liku ličioca Ljube i kroz izravno citiranje dijaloga iz libreta (kao način premošćivanja jezične barijere između Martina i Verice), čime se postiže sentimentalan ton. Bilo to sladunjavo ili ne, Tribuson za sve likove koji to zaslužuju pronalazi mir i sreću koju ne opisuje detaljno, već znakovito oblikuje u završnom kadru božićnog druženja likova dok gledaju prve pahulje snjega kroz prozor.

Snježana Tribuson ostaje vjerna svojem pozitivno intoniranom opusu koji unatoč povremenim pretjerivanjima djeluje skladno i daje nadu svima da je ona ili onaj pravi tu negdje – samo treba progledati kroz mrak.

Share this article:

112 Hits

S one strane: možemo li pobjeći od prošlosti?

U S one strane pratimo priču o likovima koji ni nakon 20 godina ne mogu ostaviti prošlost iza sebe. Film je nastao u hrvatsko-srpskoj koprodukciji, reditelj je Zrinko Ogresta, a premijerno je prikazan na Berlinaleu, gdje je osvojio i posebno priznanje žirija Mreže europskih kina.

Medicinska sestra Vesna (Ksenija Marinković) živi prosječan život u Zagrebu. Jedan će poziv u njezin život unijeti pomutnju. Uskoro saznajemo da je s druge strane njezin muž Žarko (Lazar Ristovski), koji je bio optužen za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, a sada živi u Beogradu. Postaje očigledno da se Vesna skriva od njegove prošlosti, živi pognute glave, u sjenci, kako bi izbjegla poveznicu sa Žarkom i njegovim nedjelima. Vesnino skrivanje suptilno je prikazano i vizualnim postupcima  – čestim kadrovima u kojima je Vesna skrivena iza zida, zavjese ili snimana s leđa. U trenutku kada se njezina ljubav ponovno budi i kada gledatelj pomisli da je S one strane  konvencionalna drama, dolazi do obrta. Film dobiva novu dimenziju i postaje napet. Za razliku od Vesne, koja ne dobije odgovore, gledatelji tijekom filma dobivaju natuknice o istini.

Scene svakodnevice i postepenog otkrivanja detalja iz prošlosti iznimno se uspješno izmjenjuju, jer se ni u jednom trenutku ne osjeti da nešto nadvladava ili traje nepotrebno dugo.

Vesnina djeca, kao sporedni likovi, također razvijaju svoje priče o nemogućnosti da nađu posao ili pak o osobnom odnosu s ocem. Te sudbine ostaju nedorečene, što može zasmetati, ali njihova uloga je primarno da dodatno ilustriraju situaciju u kojoj su se kao obitelj godinama nalazili.

Može li se od prošlosti uopće pobjeći i koliko treba da je se zaboravi? I ovo su pitanja kojima se bavi redatelj. Ogrestin film ima za podlogu rat, ali pokreće osobe teme, a priču podjednako predstavlja vizualno, koliko glumački i dramaturški. Nedostatak muzičke podloge doprinosi dojmu realizma, a film uspijeva zadržati pažnju do samoga kraja.

Share this article:

99 Hits

Narodni heroj Ljiljan Vidić: Drugi svjetski rat u suvremenom medijskom cirkusu

Film o grupi partizana u NDH, koji pokušavaju ubiti Hitlera i ne zvuči toliko neobično, ali kada se tome doda da im je plan pobijediti na natjecanju talent showa 'Čimbenik X' i tako ući na prijem kod Ante Pavelića, uši se načule. Ljubiteljima bizarnih koncepata ne odmaže ni činjenica da je redatelj Ivan-Goran Vitez prethodno snimio Šumu sumarum (2010), koja je također izazvala oprečne reakcije publike.

Narodni heroj Ljiljan Vidić prati istoimenog junaka, seoskog mladića koji piše poeziju, a san mu je da se uključi u Narodnooslobodilačku borbu. Spletom okolnosti dospijeva među partizane, nakon što to odobri njihov čovjek za ljudske resurse, jer je Vidić potvrdio da o okupatoru zaista misli 'sve najgore'. Zbog svog poetskog shvaćanja rata, Ljiljan se ne uklapa u skupinu partizanskih boraca i pijanaca – naivan je i pušta da ga drugi ljudi i situacije određuju, umjesto da sam uzima stvari u svoje ruke. Tek nakon susreta s Titom (za koji publika na prvu nije sigurna je li san ili ne) i njegovom self-help politikom, Ljiljan dobija na odlučnosti i preuzima inicijativu u već spomenutom planu.

Šale ili reference na današnjicu i prošlost nalaze se na svakom koraku, a njihova uspješnost varira. Od sjajne male uloge Mile Kekina kao bankomata, do hipstera (HIP – Hrvatski intelektualni pokret), koji su u sceni gotovo jednako naporni kao i u stvarnost. Čitava priča ostavlja utisak kao da je rezultat igre između scenarista i redatelja, koji su spontano išli kuda ih je misao vodila, bez točno određene poante, znajući samo da mnoge od njih žele uprizoriti.

Spojili su vječno popularne ratne filmove i komediju jasno ismijavajavši današnje shvaćanje rata, kapitalizma, konzumerističkog društva, reality televizije i vegeterijanaca. Nije ovo toliko komedija o Drugom svjetskom ratu, koliko je rat dio suvremenog medijskog cirkusa.

Narodni heroj Ljiljan Vidić neodoljivo podsjeća na Tarantinove Nemilosrdne gadove (2009), počevši od toga da je priča podijeljena na poglavlja, pa sve do same premise o ubojstvu nacističkog vođe. Netko će na tu činjenicu reagirati uzvikujući 'plagijat!', dok će drugi reći da je utjecaj redatelja na redatelje posve normalna stvar. U svakom slučaju, Narodnog heroja bilo bi dobro shvatiti kao zabavu, jer ako se pokuša izvući nešto ozbiljnije i nešto nad čime bi se zamislili, veća je šansa da će se doživjeti razočarenje.

Share this article:

102 Hits

Oslobođenje Skoplja: sjajna povijesna drama

Oslobođenje Skoplja, povijesna ratna drama Dušana Jovanovića, nakon mnoštva uspješnih kazališnih adaptacija tijekom 80-ih godina prošloga stoljeća, doživjela je i svoju filmsku premijeru. Dramski tekst prilagodio je redateljski duo, otac i sin Rade i Danilo Šerbedžija.

Radnju filma pratimo iz pozicije dječaka Zorana (David Todorovski) u realističkim uprizorenjima Drugog svjetskog rata. Zoran nam daje prikaz cjelokupnog društva okupiranog Skoplja. Njegovim očima gledamo nacističke akcije deportacije židovskih stanovnika, malobrojne snage otpora, svakodnevni život na ulicama, a posebna se pažnja posvećuje stanju prosječne obitelji. 

Drama o propadanju obitelji tijekom rata počinje kada Zoranova majka Lica (Lucija Šerbedžija) zbog niza životnih neprilika počinje raditi kao kućna pomoćnica visokopozicioniranog nacističkog vojnika Hansa (Mikko Nousiainen). Licin muž na ratištu je s partizanima, njezin zet Gjorgija (Rade Šerbedžija) nakon premlaćivanja ostaje hendikepiran, a tu je još i bolesna baka koja gubi svijest o stvarnosti. Vrhunac drame dostiže se razvojem afekcija Hansa i Lice.

Pored iznimne priče, koju je već u startu nudio Jovanovićev predložak, film je iznimno snažan i u drugim segmentima, posebice kamerom. Likovi su unutar kadra pozicionirani tako da su lijevo centrirani pozitivci, dok su desno smješteni negativci. Kolor paleta se mijenja od izrazito hladnih boja u kojima se odvijaju scene nacističke brutalnosti pa do zasićenih toplih boja u sekvencama Zoranovih snova. Kostimografija i scenografija, besprijekorno urađene, dodaju jedinstveno realitičnu notu vremena u filmu.

Oslobođenje Skoplja besprijekorno je odrađen film u svim segmentima, koji kvalitetom realizacije otvoreno konkurira visokobudžetnim povijesnim dramama. Obitelj Šerbedžija ovom adaptacijom sačuvala je od zaborava fantastičnu dramu vrijednu gledanja.


Share this article:

79 Hits

Kad je Marnie bila ovdje: Fantazijski odlomak iz života mlade Marnie

Nakon godina rada u odjelu za animaciju Studija Ghibli te redateljskog prvenca The Secret World of Arrietty (2010), Hiromasa Yonebayashi piše i režira Kad je Marnie bila ovdje, priču o mladoj introvertnoj djevojci iz naslova koja je proživjela poprilično teško djetinjstvo. Radnja počinje dolaskom djevojke Anne na spokojno seosko mjesto kod obiteljskih prijatelja. Istražujući novu okolinu, Anna otkriva oronulu vilu koja zrači mističnim duhom prošlosti te njezinu mladu vlasnicu Marnie. Svijet fantazije, prepoznatljiv za filmove studija Ghibli, ubrzo se krene razvijati oko Anne i njezine nove prijateljice.

Yonebayashi cjelokupno iskustvo prethodnih filmova na kojima je radio usmjerava na izgradnju realističnih likova koji bivaju uvučeni u svijet fantazije. Posljedica ovog pristupa je animirani film za djecu s dubinski razrađenim protagonistima. Ponašanje Marnie i Anne u potpunosti je uvjerljivo, njihovi dijalozi zabavni i opuštajući pa se samim time i napredak radnje odvija spontano. Ono što zaslužuje posebnu pohvalu je duboka razvijenost emocija koje iskazuje glavni lik, što je prikazano toliko uvjerljivo da ih gledatelj i sam može osjetiti. Glatkim stilom animacije kojim se pozadina i likovi stapaju u jedinstvenu cjelinu i kvalitetno promišljenim odabirom svjetlijih boja uspješno je prenesen duh priče. Bogatstvo detalja pomaže u izgradnji magične atmosfere s kojom se jednostavno saživiti. Glazbena pozadina skladno korespondira s ostalim segmentima filma te naglašava mistične elemente priče.

Sve u svemu sklad glazbe, animacije, detaljno razvijenih likova te fantastično-pustolovne priče naprosto poziva na gledanje Yonebayashijeva filma. Kad je Marnie bila ovdje jedan je od najljepših naslova studija Ghibli, koji će zadugo ostati poseban, kako zbog ozračja tako i samog dramskog zapleta.

Share this article:

61 Hits

Narodni heroj Ljiljan Vidić: Drugovi i drugarice, nasmijmo se do suza!

Ivan-Goran Vitez, publici najpoznatiji po svom redateljskom prvijencu Šuma summarum (2010) te serijama Bitange i princeze i Zakon!, svojim novim filmom Narodni heroj Ljiljan Vidić (2015) na regionalnu filmsku scenu donosi nešto istinski jedinstveno – sjajnu parodiju partizanskih filmova, začinjenu svojim prepoznatljivim humorom.

Premisa Narodnog heroja ne odstupa mnogo od narativa klasičnih partizanskih ​filmova, no scenarist Zoran Lazić u recept partizanskog filma ubacuje humorističnu notu sadašnjosti, što ovaj film čini jedinstvenim. Pored ismijavanja nacista, nacionalista i partizana, autori na zub uzimaju konzumerizam (dućan Heil Katze, Mile Kekin kao bankomat) i društvene stereotipe (feminizam, vegetarijanstvo, hipsteri). Film je pun dobro promišljenih detalja, a svaka scena, kao i svaki dijalog, kriju nešto novo i duhovito.

Mada se na prvu doima da je namjenjen široj publici, za razumijevanje je potrebno poprilično poznavanje povijest,i filma i pop-kulture. No široki spektar parodiranih tema, koji sežu daleko izvan okvira politike ili filma, razlikuju ga od klasičnih američkih parodija Davida Zuckera, Jasona Friedberga i Aaron Seltzera.

Narodni heroj Ljiljan Vidić dosta je pametna komedija, koja paralelnom analizom 1940-ih i današnjice kritizira društvo te kao cilj ima potaknuti gledatelja da detaljnije propita događaje koji ga okružuju. No potrebno ga je pogledati barem dvaput kako bi ga se moglo istinski cijeniti.

Share this article:

72 Hits

„Sve što dolazi" – intenzivna priča o životu u današnjem društvu

Sve što dolazi najnoviji je rad Mije Hansen-Løve, publici poznatoj po filmovima Otac moje djece (2009), Zbogom, prva ljubavi (2011) i Raj (2014). Tema njezinog novog filma je bivanje individue u društvu.

Film prati Nathalie Chazeaux (Isabelle Huppert) profesoricu filozofije u srednjoj školi. U njezinoj prošlosti su mladost, prosvjedi, buntovničke ideje i revolucionarna pisanja. Njezin trenutačni život sveden je na ulogu žene preko koje se drugi ostvaruju. Njezino istinsko Ja gubi se pod nizom maski koje joj društvo dodjeljuje. Ona je žena, kći, majka, profesorica, sve to samo ne istinska Ona – nit sa stvarnošću sadašnjice za nju je izgubljena baš poput njene filozofske karijere.

Hansen-Løve zadire duboko u najintimnije pore društva pritom vršeći suptilnu kritiku. Likovi u filmu su detaljno razrađeni, vjerodostojno oslikavaju svakodnevnicu, a sama priča je nepredvidiva i intenzivna. Ovdje se krije manja mana filma – prenatrpanost situacijama. Neke scene doimaju se suvišnima zbog njihove nedorečenosti, dok se na momente osjeća i repetativnost radnje. Rješavanjem ovih scena oduzelo bi se nešto od anksioznosti, dok sami likovi ne bi izgubili mnogo u svojoj izgradnji.

Sve što dolazi je delikatan film, namijenjen zahtjevnijoj publici, koji za cilj ima podsjetiti gledatelje da je na društvo u kojem živimo potrebno još mnogo raditi.

Share this article:

336 Hits

U lovu na udovice: 'Ministarstvo ljubavi'

Što se dogodi kada krivog čovjeka pošaljete u lov na udovice hrvatskih branitelja koje žive u izvanbračnim zajednicama, a primaju mirovine svojih pokojnih supružnika?

Upravo u ovoj temi redatelj Pavo Marinković pronašao je inspiraciju za svoj novi film. Primanje mirovina dovodi se u pitanje kod udovica koje su u izvanbračnoj vezi duljoj od tri godine pa neke od njih odluče svoje nove veze skrivati pred očima zakona. Predstavnici maštovito osmišljene državne službe koje kreću u lov na kršitelj(ic)e zakona dva su različita karaktera: to su nezaposlen biolog Krešo (Stjepan Perić), koji je posao istraživanja udovica dobio preko veze, i njegov kolega Šikić (Dražen Ķühn), nezamjetni policijski službenik. Inspektori nailaze na čitav niz raznolikih likova: jedna od udovica koje susreću promijenila je seksualnu orijentaciju, a tu je i jedan udovac. 

Na putovanjima njih će dvojica bolje upoznati same sebe, dok će udovica Dunja (Ecija Ojdanić) svojim temperamentom i jasnim stavom osvojiti jednog od inspektora. S njime će se upustiti u ljubavnu vezu i tako dovest u pitanje njegov brak. 

Okolica Dalmatinske zagore prilagodljiva je okolina koja olakšava snimanje i samu scenografiju ​Ministarstva ljubavi, a situacije u filmu na pomalo čudan, ali i duhovit način ukazuju na potrebu čovjeka da ne bude sam.

Maja Oskoruš

Share this article:

157 Hits

Od trovanja do ljubavi: 'Sve najbolje'

Sve najbolje, novi film Snježane Tribuson, osvojit će ljubitelje filma svih uzrasta. Skupina likova predvođena slastičarkom Vericom (Ksenija Marinković), opernom divom Brankicom (Renata Pokupić) i španjolskim opernim pjevačem Martinom (Ozren Grabarić) nastoje maknuti etiketu usamljenosti koju im je nametnulo društvo. Likovi su povezani očajničkom željom za ljubavlju, iako u svoje avanture kreću s različitim stavovima i iz nejednake pozicije.

Odlično povezane priče i realistična gluma uvode gledatelja u svijet likova, a njegova logika dosta duguje i Mozartovoj operi Don Giovanni​, koja kao da predstavlja pozadinsku priču filma. Važnu ulogu u priči imaju žohari, koji izazivanjem epidemije trovanja kojoj podliježu likovi pokreću zaplet. Filmom se tako provlači motiv otrovanih medenjaka, koji povremeno zasvijetle kako bi upozorili na ključne momente u radnji, čime se dodatno naglašava bajkovitost atmosfere i odmak od realnosti. 

Ukratko, radi se o romantičnoj komediji s elementima melodrame, a sam naslov predstavlja i poruku koju redateljica šalje svojim likovima pripremivši sretan kraj njihovim nedaćama.

Maja Oskoruš

Share this article:

150 Hits

Dobra europska komedija: 'Sve najbolje'

Na otvaranju 63. Pulskog filmskog festivala premijerno je prikazan film Sve najbolje redateljice i scenaristice Snježane Tribuson. Božićna romantična komedija za sve uzraste predstavlja osvježenje u hrvatskoj kinematografiji i definitivno ide u korak s boljim europskim komedijama, koje smo imali prilike vidjeti.

Radnja prati više isprepletenih priča. Odvija se u vrijeme Božića, što filmu daje dodatni ugođaj, ali i odličnu podlogu za priču o usamljenosti za vrijeme blagdana. Glavni likovi su slastičarka Verica (Ksenija Marinković), operna pjevačica Brankica (Renata Pokupić) i Španjolac Martin (Ozren Grabarić). Verica je žena srednjih godina koja se brine o svojoj sestri oboljeloj od raka, a u bolnici upoznaje soboslikara Ljubu (Goran Navojec) u kojega se zaljubljuje. Opernu pjevačicu Brankicu partner je ostavio zbog druge žene, a njezin kolega, operni pjevač Martin, također je razveden. Svi su oni ili razočarani u ljubav ili su od nje odustali i veže ih osjećaj usamljenost tijekom blagdana. 

Zanimljivo ispričan tijek događaja pretvorit će živote likova u Božićnu bajku i dovesti ih do ispunjenja ljubavnih želja. U radnji se naglasak stavlja na detalje kroz koje prepoznajemo navike i unutarnje karakteristike likova: Verica svoje dnevne obveze  svakodnevno zapisuje na post it papiriće, dok Martin sa sobom nosi prepariranu ribu, koja ga podsjeća na prošli brak. Scena u bolnici, u kojoj Martin u masi pacijenata pjeva Brankici, djeluje suvišno, jer smo takve situacije previše puta vidjelu u sličnim filmovima. 

Vrijedi istaknuti da je Renata Pokupić izvrsno odigrala ulogu Brankice, makar nije profesionalna glumica nego operna pjevačica. Uz glumu, hvale je vrijedna i režija Snježane Tribuson, kao i scenografija i kamera koje spektrom boja, dobro odabranim lokacijama i njihovim uređenjem, izvrsno dočaravaju božićni ugođaj.

Martina Marasović

Share this article:

167 Hits

Utrka za svemir: 'Houston, imamo problem!'

Žiga Virc, mladi slovenski redatelj, koristi svoje dosadašnje filmsko iskustvo rada u području dokumentarnog filma kako bi svojim novim djelom Houston, imamo problem! pomaknuo granice žanra. Virc se služi za domaću kinematografiju ne tako čestim konceptom dokufikcije te kombiniranjem arhivskih snimaka, povijesnih činjenica i mašte pruža neobičan pogled na jugoslavensku povijest.

Houston, imamo problem! temelji se na premisi da se 60-ih godina prošlog stoljeća Jugoslavija uključila u "svemirsku trku" SAD-a i SSSR-a. Mit koji nam Virc servira dobro je razađen od prvog do posljednjeg kadra: koristi arhivske snimke Tita, nudi zabavne detalje iz tamnih dana jugoslovenske povijesti, a time razvija i paralelnu priču o susretu davno izgubljenog oca, inače inženjera jugoslavenskog svemirskog programa, i njegove kćerke. Jedan od sugovornika je i slovenski pop-filozof Slavoj Žižek, čime se parodira moderna televizijska dokumentarnost, a pogotovo filmovi o teorijama zavjere.

Arhivski snimci u određenim momentima toliko su dobro kompjuterski obrađeni da je poprilično teško ne povjerovati u njihovu vjerodostojnost. Houston posjeduje i sitnu manu, vezanu uz paralelni zaplet o susretu izgubljenog oca i kćerke. Scene u kojima se javlja ova priča su kratke, pokušavaju igrati na emotivnu kartu no među glumcima nema kemije.

Houston, imamo problem! istinski je jedinstven dokufikcijski rad u kinematografiji regije, pa samim time već u startu predstavlja materijal vrijedan gledanja. Krase ga i zanimljiva priča i sjajna produkcija, koje su posložene tako da pružaju odličnih devedeset minuta filmske zabave.

Arman Fatić

Share this article:

120 Hits
image

Venues

14 Festival venues

More
predsjednica

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu
 CROATIAOSIGURANJE