logo mob crni

logo crni

logo crni

T Logo 3c p DE

logo najbolji prijatelj festivala magenta 04

Newsletter subscription

 

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Rade i Danilo Šerbedžija – Oslobođenje Skoplja, 2016.

Povijesna drama u koprodukciji Makedonije, Hrvatske, Finske i Engleske, u režiji Rade i Danila Šerbedžije, smještena je u Skoplje za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U središtu priče su jedanaestogodišnji Zoran (David Todosovski) i njegova obitelj u Makedoniji za vrijeme nacističke okupacije. On je fokalizator priče pa iz njegove perspektive sagledavamo propast obiteljske zajednice dok u pozadini bjesni rat. Zaljubljenost u djevojčicu židovskoga porijekla, protjeranu od strane nacista, potakne ga da počne pisati osobna iskustva u svoj dnevnik. S grozotom promatra ratnu situaciju u kojoj uviđa kako se ona reflektira i na njegovu obitelj. Otac mu odlazi u partizane s ciljem oslobođenjem Skoplja, dok majku kao sluškinju zapošljava njemački oficir. 

Propast obitelji idejna je okosnica filma, najviše izražena u odnosu majke i oca u koji ulazi treći član, njemački nacist, čime se stvara ljubavni trokut obilježen snažnim osjećajem krivnje i srama. Sama činjenica da otac napušta obitelj kako bi se borio protiv nacističkih okupatora, dok mu se majka upušta u seksualne odnose s istim, označava obiteljsku izdaju koja korespondira s konačnom nemoralnom pobjedom nacista. Razvoj odnosa majke i njemačkog oficira najuspjeliji je dio filma. Prvotno sluškinja a kasnije ljubavnica, ona iz nemoći i straha prihvaća njegove naredbe, dok on u takvom odnosu „pumpa" svoj ego i fiksira nadređeni položaj. Silovanje njezinoga tijela za njega označava ratnu pobjedu. 

Odsutnost oca dječaka navodi na promjenu svoje uloge pa se čini kao da „sve vidi, sve zna", no i dalje je u nemogućnosti djelovanja. Bježi u svoje snove koji mu, kako se nada, dokazuju kako su mu otac i djevojčica Židovka još uvijek živi. Rade Šerbedžija odigrao je izvrsnu ulogu kao dječakov tetak. Nakon što su ga nacisti uhapsili i gotovo na mrtvo prebili, postaje ogorčeni alkoholičar invalid. U takvom okruženju i neprisutnosti osobe koja će ga usmjeravati, dječak ostaje sam sa svojim snovima i unutarnjim borbama koje zapisuje u dnevnik.

Klasična linearna naracija uvjerljivo prikazuje povijesni kontekst Drugog svjetskog rata, no dužina filma bitno usporava njegov ritam, upravo zbog repetitivnih scena koje su se mogle kratiti, a da se ne izgubi pripovjedna nit. Međutim, funkcionalno umetnuta izvandijegetska glazba Vlatka Stefanovskog bitno pridonosi uvjerljivom ugođaju ratne drame.

Share this article:

304 Hits

Trampolin: preskakanje tragične sudbine

Trampolin je prvi dugometražni igrani film redateljice Katarine-Zrinke Matijević. Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, a bavi se prikazom nesretnih obiteljskih odnosa.

U filmu se isprepleću tri priče o trima disfunkcionalnim dvočlanim obiteljima u kojima je psihofizičko zlostavljanje stavljeno u prvi plan. Pratimo živote djevojčice Line (Franka Mikolaci) koju majka doktorica (Lana Barić) "odgaja" batinama, dok baka šuti i njezine modrice skriva puderom u prahu. Tu su zatim Nikolina (Marija Tadić), koja radi u domu za nezbrinutu djecu i koja abortusima odbija potomke, te tinejdžerica Nika koja sanja o bijegu od majčinog terora.

Nedostatak figure oca, kako bi se na prvu činilo, nije idejna okosnica filma. Ideja je zapravo zasnovana na iskušavanju gledateljevih predrasuda prema likovima. Za rastrojenost i raspadnutost svih likova koji se u filmu pojavljuju postoji motivacija. Zato gledatelj, u početku zbunjen isprepletenim radnjama i postupcima, počinje osjećati toleranciju prema njima i shvaćati da svi imaju „tamnu" prošlost. Na primjer, postavlja se pitanje zašto Nikolina ne želi dijete, a radi s djecom koju voli? Je li to pitanje sebičnosti ili pak ne želi da joj dijete proživljava sličnu sudbinu kao napuštena djeca i da ga odgaja u nemoralnom svijetu? Zašto majka tinejdžerice ima strogi autoritaran odgoj? Je li problem u njoj ili u buntovnom djetetu koje se „vucara" sa starijim muškarcem? Gledatelj bi trebao, prije osuđivanja, ući u identitet svakoga lika i tek onda donijeti ispravan sud, ukoliko takav uopće postoji.

Trampolin je film koji podbacuje na tehničkim detaljima, pa su pojedine scene nemotivirane, neuvjerljive i nažalost, nedorađene. No, film idejno ima potencijala. Trampolin života, kao sredstvo pomoću kojeg će likovi pokušati „preskočiti" danu tragičnu sudbinu i zakoračiti u novu, potiče gledatelja na iskušavanje vlastitih granica empatije.

Share this article:

291 Hits

„Trampolin“, Katarina Zrinka Matijević (2016)

U sklopu 63. Pulskog filmskog festivala predstavljen je film Katarine Zrinke Matijević Trampolin. Film se bavi problemima unutar obitelji, a posebice odnosima između majke i kćeri. Kroz tri ženska protagonista različite dobi saznajemo njihove teške životne priče koje se u jednom trenutku presjecaju.

Na početku filma redateljica nas upoznaje s prvom i najmlađom protagonisticom Linom, sedmogodišnjom djevojčicom, čija histerična majka često pribjegava batinama. Linina baka svega je svjedok te prikriva djevojčici modrice puderom, dok se Linin ujak jedini protivi radikalnim metodama odgoja. Druga priča prati 17-godišnju Niku, srednjoškolku koja se često iskrada iz kuće i skriva detalje iz svojeg života od posesivne i također agresivne majke. Dok provode vrijeme izvan obiteljskog doma, Lina i Nika susreću se jednog dana na trampolinu i među njima se momentalno rađaju simpatija i prijateljstvo. Na Nikinu inicijativu, Lina jednog dana samostalno prijavljuje svoju majku u policijsku stanicu i završava u domu za nezbrinutu djecu, gdje ponovo postepeno gradi samopouzdanje. Tamo redateljica uvodi treći glavni lik, 40-godišnju učiteljicu ritmike Nikolinu, također žrtvu obiteljskog nasilja, koje je u zreloj dobi rezultiralo strahom od trudnoće i majčinstva. Nakon što se zbliži s Linom, počinje mijenjati svoje stavove.

Uz velik broj glumaca, iznimnim talentom istaknula se najmlađa članica postava, devetogodišnja Franka Mikolaci, čije su ekspresije i snalažljivost pred kamerom daleko ispred nekih od njezinih iskusnijih kolega. Neprirodnoj glumi pridonose i plošno prikazani odnosi među likovima, koji se objašnjavaju izlizanim replikama s komičnim prizvukom. Lokacije i scenografija također su dubiozne. Dom za nezbrinutu djecu izgleda kao dječji vrtić iz bajke s pretjerano brižnim skrbnicima i neograničenim mogućnostima izvannastavnih aktivnosti, kao što su balet ili tae kwon do. Interijeri stanova Linine, Nikine i Nikolinine obitelji odišu luksuzom i ne odaju nikakav dojam intime i individualnosti neke obitelji, što bi se ipak moglo protumačiti kao pokušaj prikazivanja kontrasta između uglađene površine i mračnih događaja koji se zbivaju iza nje. Zanemarimo li sve nabrojano, u oči možda i najviše bode zadnja trećina, u kojoj se prebrzo izmjenjuju sekvence i događaji, što odaje dojam da je filmskoj ekipi ponestalo vremena te su nabrzinu odlučili sklepati završetak. Dobro zamišljen, no nespretno realiziran, Trampolin ne ostavlja gledatelju prostora za reflektiranjem nad zabrinjavajućim postotkom učestalosti nasilja u obitelji, što je trebala biti i poanta ovog filmskog uratka.

Share this article:

275 Hits

„Nezakonito“, Adrian Sitaru (2016)

Proslavljeni rumunjski redatelj nezavisnog filma Adrian Sitaru donosi svoj četvrti dugometražni uradak pod nazivom Nezakonito. Kako već sam naslov insinuira, film se bavi dvjema neugodnim temama: abortusom i incestom.

Gledatelj upoznaje peteročlanu obitelj, naizgled sretnu i usklađenu, za vrijeme zajedničke večere: oca Victora i njegovo četvero odrasle djece – Cosma, Gildu i blizance Sashu i Romea. Razgovor o temi pobačaja, koje je navodno za vrijeme Ceauşescuovog komunističkog režima spriječavao otac, dovodi do sukoba među članovima obitelji. Svađa prerasta u tučnjavu,zbog čega otac iseljava iz vlastitog stana. Ubrzo se fokus seli na odnos brata i sestre, koji dijele sobu i krevet te su u strastvenoj ljubavnoj vezi. Sasha osjeća užasnu krivnju i pokušava okončati aferu, dok Romeo tvrdi da su njegove emocije iznad društvenih konvencija. Rasplet radnje donosi moralnu dilemu za sve članove obitelji, prilikom koje i otac obitelji mora razmotrit svoja stajališta vezana uz zabranu pobačaja, ali i pokušati premostiti veliki međugeneracijski jaz oblikovan odrastanjem u različitim političkim režimima.
Specifičnim načinom snimanja, gdje redatelj kamerom iz ruke lovi protagoniste unutar skučenog stana, kao i gotovo improviziranim replikama, postiže se neposrednost koja gledatelju omogućuje da zauzme poziciju protagonista. Nakon što je uvučen u obiteljsku dramu, postaje jasno koliko je lako suditi izvana i kako se perspektiva mijenja kada se situacija promatra iz pozicije jednog od članova obitelji.
Dobro izgrađeni karakteri likova te njihovi kompleksni međusobni odnosi udružuju se s uvjerljivom glumom cijelog tima, čime se postiže efekt lake prohodnosti i tečnosti filma uspkros zahtjevnoj tematici. Eventualno neuvjerljiva završna scena ostavlja dojam da je filmski tim bio primoran film prebrzo privesti kraju, čemu u prilog ide i činjenica da je snimljen unutar dva tjedna na samo jednoj lokaciji i s minimalnim budžetom. Redatelj ovim uratkom prelazi okvire analize incesta kroz moralnu vertikalu, čime granica između prihvatljivog i neprihvatljivog postaje fluidna pa gledatelj sam odlučuje koji će stav zauzeti.


Share this article:

295 Hits

Život je truba: glazbeno-filmska disharmonija

Redatelj Antonio Nuić okupio je veliku glumačku postavu u svom novom filmu Život je truba. Udaljavanjem od tematike svojih prethodnih filmova Sve džaba i Kenjac, spremio je jednostavnu obiteljsku dramu.

Život je truba prati mladi bračni par, Borisa (Bojan Navojec) i Anu (Iva Babić) u čiji život (i stan) se useljava Borisova majka Klara (Mirela Brekalo). Klara je devastirana sumnjom da njezin muž Zdravko (Zlatko Vitez) ima izvanbračnog sina Piku (Filip Križan). Kako bi obiteljska drama dostigla svoj vrhunac, muzičar Boris mora pronaći običan posao, njegova žena Ana je trudna, a njegov brat Dragec (Goran Navojec) je kockar koji duguje Piki poveću novčanu sumu.

Dramu krase predivni kadrovi Zagreba, uvid u intimni prostor vjenčanja te dočeka Božića, kao i glazbena podloga koju je očito birao istinski ljubitelj glazbe. No Život je truba svojim sadržajem zasigurno bi mnogo bolje funkcionirao u formatu televizijske serije: devedesetak minuta nažalost nije bilo dovoljno za saživiti se s Nuićevim očito simpatičnim likovima, kao ni osjetiti njihove istinske emocije, koje ostaju nedorečene.

Život je truba sjajno je koncipirana priča koja je imala visok potencijal sa svojom realističkom dramom svakodnevnih situacija, umjerenom emotivnošću i simpatičnim likovima koji traže da ih gledatelj zavoli. Nažalost, taj potencijal nije ostvaren, pa pred nama, nažalost, ostaje nedovršena gomila sjajnih namjera.

Share this article:

97 Hits

Sve najbolje: glad za ljubavlju & božićnim keksima

Sve najbolje: glad za ljubavlju & božićnim keksima

Snježana Tribuson cijenjena je hrvatska redateljica i scenaristica, čija filmografija uključuje nekoliko kratkometražnih i dugometražnih filmova (Prepoznavanje, Tri muškarca Melite Žganjer, Ne dao Bog većeg zla), kao i TV emisiju Odmori se, zaslužio si. U svom novom cjelovečernjem filmu Sve najbolje Tribuson je kreirala svijet na granici bajkovitosti i grube realnosti, djelo o ljudima različitih životnih priča, ali sličnih u jednoj stvari – gladni su ljubavi.

Sve najbolje na više načina bavi se potrebom za ljubavlju. Osamljena slastičarka (Ksenija Marinković), soboslikar zainteresiran za kratkotrajne avanture i žene općenito (Goran Navojec), razočarana operna pjevačica (Renata Pokupić), njezin kolega koji će joj vratiti nadu u ljubav (Ozren Grabarić) – nailazeći na pravu ljubav, ovi likovi postepeno ruše zidove kojima se se ogradili te se u potpunosti prepuštaju emocijama.

Sve najbolje smješten je u svijetu u kojem svakodnevna logika života ne funkcionira. Na djelu je konstantna razmjena između elemenata koji s jedne strane upućuju na bajkovitost, idealiziran svijet koji poput staklenog zvona okružuje i štiti glavne likove, a s druge na grubu realnost koja grabi pažnju upadljivim detaljima u drugim planovima (samoubojstvo i smrt sporednih likova). Kontrastiranjem ovih detalja uspostavlja se ravnoteža između realističnosti i bajke. Dojmu odmicanja od stvarnosti pomaže i sinkronicitet koji djeluje na sudbine protagonista – oni se u pravom trenutku nalaze na pravome mjestu, kao da nevidljiva dobroćudna sila upravlja ključnim trenucima njihovih života kako bi se pobrinula da dožive sretan kraj.

Davši im snage da ponovno vole i budu voljeni, Snježana Tribuson je, kako i sam naslov kaže, svojim likovima zaista poželjela sve najbolje, čime je ostvarila i predispozicije za osvajanjem srca gledatelja. Sve najbolje film je koji se može smatrati osvježenjem u hrvatskoj kinematografiji na svakoj razini – osiguravši publici vjerodostojno djelo božićnog ugođaja, gdje muke običnog čovjeka dobivaju zaključak u happy endu.

Share this article:

145 Hits

Belladona: stvari koje su očima bitne, a nevidljive

Kratkometražni film Belladonna ​bavi se stvarima koje su očima bitne, ali nevidljive. Autorica koristi oči kao način razumijevanja stvarnosti, komunikacije i našeg unutarnjeg svijeta. Film na minimalistički način dočarava svakodnevicu u čekaonici u kojoj sekunde traju satima.
Radnja Belladonne smještena je u oftamološku ordinaciju, a prati djevojku Sašu, koja zamućenog vida čeka na svoj pregled. 

Njezino dosađivanje prekidaju dvije starije gospođe, na koje se Saša na obazire već ih ravnodušno ignorira. Razgovor medicinske sestre i jedne od njih otkriva da je druga gospođa razvila probleme s vidom nakon svjedočenja tragediji u ratu. Kamera koja u tom trenutku fokusira Sašu kojoj se kroz zatvorene oči spuštaju zamućene suze u gledatelju bude osjećaj empatije i lagane zbunjenosti.

Sam naslov objašnjava se na početku filma: belladonna je biljka koju su žene nekad koristile kao kapi za oči, kako bi mi se zjenice proširile i dočarale dublji pogled, baš kao što je to postao i Sašin.

Razlika između Saše i dviju gospođa razvija se kroz cijelim filmom. Saša je gradska žena u skupoj odjeći i manjih životnih problema, dok je na dvije žene rat ostavio vidljive posljedice. Jednostavnost, neočekivanost i empatija glavni su motivi koji pokreću film te ostavljaju dubok dojam na gledatelja.

Share this article:

99 Hits

"Evolucija", Lucile Hadžihalilović (2016)

Drugi film francuske redateljice Lucile Hadžihalilović uvodi nas u distopijski svijet priobalnog gradića. Sadrži primjese horora i SF-a, a umjesto na zaplet, naglasak se stavlja na vizualni doživljaj.

Nicolas je dječak predpubertetske dobi koji odrasta na izoliranom otoku. Svoje dane provodi crtajući u blokić, dok se njegovi vršnjaci zabavljaju igrom u pijesku. Ubrzo shvaćamo da u sanjivom gradiću s identičnim bijelim kućama postoje samo žene i dječaci. Nakon što uoči truplo dječaka s morskom zvijezdom na trbuhu na dnu mora, Nicolas počinje sumnjati da nešto nije u redu sa zajednicom u kojoj živi te svojim propitkivanjem potiče tenzije i seriju neobičnih događaja koji završavaju u sablasnoj betonskoj bolnici, gdje se dječake odvodi na „liječenje". Nedostatak intimnosti u odnosu s majkom Nicolas nadomješta zbližavanjem s jednom od medicinskih sestara u bolničkom kompleksu. Naizgled kao i ostale, androginih crta lica i bijelih obrva, ističe se svojom riđom kosom, kao bojom koja u filmu predstavlja odmak od cijelokupne hladne zeleno-plave palete. Kroz pažljivo raspoređene motive tijekom filma, gledatelju se otkriva da ova zajednica prakticira neobičan način razmnožavanja sličan morskim organizmima.

Tradicionalni elementi bajke, kao što je buntovni protagonist koji svojom neutaživom znatiželjom pokreće i mijenja svijet, u Evoluciji su nadograđeni suvremenom tematikom rodnih i spolnih uloga. Dok su žene prikazane kao rezervirane i glave obitelji, dječaci su emotivniji i zaduženi za nošenje potomaka. Dijalozi i zaplet su minimalni, ali uz pomoć scenografije i simetričnih kadrova redateljica gradi impresivan vizualni dojam. Poput valova iz filma koji uvijek iznova nailaze i zapljuskuju obalu, elegantno izvedeni elementi horora tu su tek toliko da uznemire gledatelja. Fokus na formu, dok sadržaj ostaje nedorečen, ostavlja dovoljno prostora za vlastitu interpretaciju.

Share this article:

121 Hits

Planet samaca: poljska blockbuster romantična komedija

Poljski film Planet samaca slovenskog redatelja Mitje Okorna, s visokobudžetnom produkcijom i šest scenarista, iz vizualne perspektive vidljivo podsjeća na američke blockbustere. Riječ je o romantičnoj komediji namijenjenoj širokoj populaciji koja kroz humor progovara o muško-ženskim odnosima.

U filmu pratimo priču poznatoga televizijskog voditelja Tomeka (Maciej Stuhr) i osnovnoškolske učiteljice glazbenoga odgoja Ane (Agnieszka Więdłocha). Tomek je šovinista koji žene shvaća kao seksualne objekte. U svojim sitcom emisijama gledanost prikuplja ismijavajući žene i njihove tjelesne karakteristike. U tome mu potporu daje glavna urednica, uspješna žena čiji se životni svjetonazori paradoksalno pobijaju s temama njezine emisije, no uspijeva odvojiti vlastiti život od posla koji joj donosi dobru zaradu. Naime, bez obzira što je tematika emisije zasnovana na podcjenjivanju žena, najveći dio gledanosti pripada ženskoj publici. Za razliku od Tomeka i ostalih žena koje preuzimaju šovinističke obrasce ponašanja, Ana je sentimentalna i usamljena žena koja traga za izgubljenim ljubavnim vrijednostima i „pravim" muškarcem. Iako je kod nje prisutan nesrazmjer između klasične romantičarke koja priželjkuje princa na bijelom konju, život sa sebičnom majkom natjera je da ljubav pokuša pronaći uz pomoć Interneta. Napravivši profil na ​Planetu samaca, web stranici za dejtanje, upoznaje Tomeka koji ju uvuče u svoje igrice iskorištavajući je za potrebe svoje emisije, na što ona začudno pristaje.

Planet samaca oslanja se na klasične formule romantičnih komedija. Kroz cijeli film pratimo dvoje protagonista koji na početku ne dijele zajednički jezik, a nakon niz prepirki i očekivanih zapleta ipak shvaćaju kako pripadaju jedan drugome. Zanimljiva je da se ljubav u filmu pronalazi uz pomoć stranice za upoznavanje samaca. Bez obzira što se upoznavanjem na webu gube davno izgubljene vrijednosti povezivanja i aktualiziraju se nove, svi likovi uvučeni su u virtualni svijet iz kojega ne mogu pobjeći, ali koji im naposljetku ipak donosi prijeko potrebnu ljubav.

Predvidljivu priču i likove spašavaju vizualni segment filma, brz ritam i humor u pojedinim scenama, kao i umetnuta izvandijegetska glazba sastavljena od poznatih američkih pop hitova, čime je zorno pokazano da je produkcija napravila dobar dio posla približivši se mainstream standardima.

Share this article:

120 Hits

Odsanjani: o ljubavi Celana i Bachmann, nekad i sad

Austrijska redateljica židovskog podrijetla, Ruth Beckermann, koja je dosad režirala nekoliko dokumentaraca, u svom tek drugom dugometražnom igranom filmu (prvi je Homemade iz 2001. godine) pokušava oživjeti dvije važne književne ličnosti druge polovice prošloga stoljeća  – austrijske pjesnike Paula Celana i Ingeborg Bachmann.

To čini uz pomoć njihovih pronađenih osobnih pisama koji će tijekom filma gledatelju razotkriti nesretnu ljubav i unutarnja previranja pjesnika u kriznim godinama nakon Drugog svjetskog rata. U filmu pratimo dvije priče koje se pretapaju u jednu. Prva prikazuje dvoje mladih glumaca (Anja Plaschg i Laurence Rupp) koji interpretativnim čitanjem epistolarnog „scenarija" ponovno vraćaju u život nesretne sudbine zaljubljenih pjesnika, što čini drugu priču. No, oni nisu samo čitatelji jer, čitajući tekstualne predloške, uočavamo uživljenost u uloge i uklizavanje u njihove identitete. Zapravo, prikazane ekspresije lica jedini su dio tijela koji glumi, što pokazuje većina filma snimljena krupnim planovima glumaca. 

Pisma otkrivaju sve, od početne ljubavne zaluđenosti do ljutnje zbog nikadostvarene ljubavi, no prikazuju i širi kontekst krize nakon rata  – ne samo umjetničke, već i one koje se pojavljuju u svim sferama društva. Paul Celan i Ingeborg Bachmann stvaraju u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i u njihovim pismima uočava se poetika u kojoj se grčevito traži izlaz iz okupatorskih okova i istovremeno žeđa za slobodom. Paul bježi u Pariz dok Ingeborg ostaje u Beču. Naizgled jednaki problemi koji ih muče, u prvoj sferi nemogućnost ostvarivanja ljubavi, ubrzo se počinju razdvajati pa se u filmu očitava i rodna problematika, u tim godinama vrlo izražena. I dok je njezina borba ostala u unutarnjem prostoru psihe jer se kao žena i pjesnikinja nije mogla izraziti u muškome svijetu, zbog čega je pogađaju duševne bolesti, on se u Parizu suočava s antisemitizmom zbog svoga židovskog podrijetla.

Zanimljiv je kontrast između mladih glumaca u sadašnjosti i nesretnih pjesnika iz 50-ih, koji do izražaja najviše dolazi u pauzama između snimanja. Za razliku od Ingeborg Bachmann i Paula Celana, razgovor između Plaschg i Ruppa je vidljivo opušten, dijelom i zato jer stvaraju u vremenu u kojem su lišeni velikih kriza pa im razgovor počiva na malim, svakodnevnim temama. To je potpuna suprotnost dramatičnim i pjesnički nadahnutim pismima Bachmann i Celana. Međutim, glumci ipak uspijevaju u identifikaciji s pjesnicima jer se, uz pomoć pisama, postupno uočava njihova bliskost i moguća ljubav.

Za razliku od pjesnika koji su, kako i naziv filma sugerira, odsanjani, možda njihova pisma pripomognu glumcima da se snovi pretvore u stvarnost, odnosno da oni prestanu predstavljati prošlo svršeno vrijeme.

Share this article:

115 Hits

Može li ljubav biti iznad zakona?: "Ministarstvo ljubavi"

U sklopu Pulskog filmskog festivala premijerno je prikazano Ministarstvo ljubavi dramaturga, scenarista i redatelja Pave Marinkovića. Surađivao je na filmu Trešeta (2006) kao koredatelj, a njegov dugometražni prvijenac Ljubavni život domobrana (2009) nagrađen je trima Zlatnim Arenama.

Inspiraciju za ovu komediju pronašao je u izmjeni obiteljskog zakona, kojim je udovicama hrvatskih branitelja zabranjeno da primaju penziju svog supruga ako žive u izvanbračnoj zajednici duže od tri godine. Protagonist filma je nezaposleni biolog Krešo (Stjepan Perić) koji je dobio posao inspektora u državnoj službi. U timu s kolegom (Dražen Kühn) treba otkrivati udovice koje "varaju na penzijama" na području Šibensko-kninske županije, što ih dovodi do niza komičnih (ne)prilika. No, na tom putu likovi se nađu u moralno upitnim situacijama: s jedne strane imamo udovice za koje se može reći da krše zakon, dok s druge imamo dvojicu inspektora koji za svaku uhvaćenu udovicu dobivaju stimulaciju i mogućnost za napredovanjem.

Film gledatelju daje na izbor koga će izabrati kao negativnu stranu, a koga kao pozitivnu. Među udovicama postoji i jedna udovica homoseksualne orijentacije, čime uviđamo da Marinković čak ne pokušava stereotipno prikazati žene na tom području. Izabrana lokacija snimanja je izuzetno privlačna i prilagodljiva kameri. U nekim situacijama je kamera to potpuno iskoristila, dok u nekima nije.

Udovice u filmu nisu u prvom planu, no postavlja se pitanje treba li takve osobe osuđivati? Može li ljubav biti iznad zakona? Što na kraju pobjeđuje – zakon ili ljubav? Marinković otvara raspravu o ovim zanimljivim i osjetljivim temama, no ipak se na kraju priklanja jednoj strani.

Share this article:

109 Hits

„Odsanjani“, Ruth Beckermann (2016)

Austrijska redateljica Ruth Beckermann kao tekstualnu podlogu za svoj novi film Odsanjani uzima razmjenu ljubavnih pisama između dvije velike ličnosti njemačke poezije 20. stoljeća: Ingeborg Bachmann i Paul Celana. 

U centar radnje stavlja dvoje mladih glumaca  – Anju Plaschg, inače poznatu austrijsku pjevačicu zanosnog glasa, i Laurencea Ruppa, člana Bečkog nacionalnog teatra, koji jedan nasuprot drugome čitaju ljubavnu korespondenciju u vizualno atraktivnom tonskom studiju Bečkog radijskog centra. Dvoje glumaca, otprilike iste starosti kao i pjesnici kada su se upoznali, isto tako i vizualno odgovaraju njihovom tipu: Plaschg se ističe kao iznimno lijepa, punih usana, melodioznog glasa, sanjivog pogleda te iste frizure kao i pjesnikinja na vrhuncu svoje karijere. 

Kroz sadržaj čitanih pisama ubrzo se postiže atmosfera nabijena snažim emocijama koje su često i kontradiktorne. Pjesnici međusobno izjavljuju ljubav, ali i nerazumijevanje, bespomoćnost i osudu – Celan je dijete ubijenih židova u koncentracijskom logoru, dok je Bachmann kći pristaše nacističkog režima. Prostorna distanca i otuđenost iz pisama suprotstavlja se fizičkoj konfrontaciji u studiju te se mladim glumcima na licu postepeno očitava proživljavanje emocija protagonista iz pisama. Ovdje leži i glavna ideja redateljice – suočiti mlade glumce s pjesnicima čija pisma interpretiraju, a kroz to i što realističnije prenijeti gledatelju kako se veza između Bachmann i Celana postupno uvlači u njihovu stvarnost. Dramatičnu atmosferu u studiju prekidaju pauze glumaca na vanjskom stubištu, tijekom kojih zajedno puše, slušaju glazbu, diskutiraju o vezi pjesnika, ali i svakodnevnim suvremenim temama poput tetovaža koje ima mlada glumica i njezinoj karijeri. Time se još više dobiva na efektu zbližavanja dvoje protagonista, dvije dimenzije priče stapaju se u jednu, a lica glumaca poistovjećuju se s ljubavnom pričom iz pisama. Cijelokupnoj atmosferi pridonosi i kompozicija kadra, odabir pastelne palete boja i pomno odabrana kostimografija.

Ruth Beckermann uz pomoć izvrsne dikcije i mimike mladih glumaca prenosi snažnu atmosferu ljubavne priče prošlog stoljeća u suvremeni kontekst. Tome pridonosi i sam jezik, koji je kompleksan, ali otvara mogućnost za diskusiju i interpretaciju u današnje doba.

Share this article:

148 Hits

Sve najbolje: božićno osvježenje za ljetnu večer

63. Pulski filmski festival otvorio je dugometražni film Snježane Tribuson Sve najbolje. Iako tajming prvog predstavljanja hrvatskoj publici ne korespondira s blagdanskim ozračjem u kojem mu se odvija radnja, projekcija je darovala prijeko potrebno osvježenje u vrućim ljetnim noćima.

Sve najbolje formulaična je romantična komedija čiji je koncept preuzet iz hollywoodskih božićnih filmova. Priča govori o trima različitim ljudskim sudbinama u čijem se središtu nalazi motiv usamljenosti. Okosnica radnje odvija se oko slastičarke Verice Javor (Ksenija Marinković), koja svojom naivnom dobrotom i romantičarskom naravi neprestano teži, no nikako ne uspijeva u pronalasku svoje druge polovice. Slijede je operni pjevači Brankica (Renata Pokupić) i Španjolac Martin (Jernej Šugman), koji iza sebe imaju propale veze i brakove. Potragu za ljubavnim ostvarenjem dodatno pojačava skori dolazak Božića, čime se osjećaj zajedništva i bliskosti još jače stimulira.

Sve najbolje odvija se u ambijentu hrvatske srednje klase pa se u prikazu likova, koji su mahom soboslikari, poljoprivrednici, slastičari, medicinske sestre, mogu iščitati i realistički elementi. S njima se pak isprepleću elementi bajkovitog, što daje drugačiji pogled na njihov svijet. Obzirom na žanrovske konvencije, psihologizacija im ostaje na površini, stoga se uočavaju stereotipna stilizirana ponašanja. No, upravo segment bajke, temeljen na specijalnim efektima, odnosima među likovima i paleti boja, razbija monotoniju i tipičnost filmske priče i radnja se, umjesto uz pomoć ljudskog djelovanja, pokreće uz pomoć nepredvidljive sudbine. Naizgled običan božićni kolač tako će postati ključnim znakom spajanja nesretnih duša i poveznica između novoostvarenih ljubavi, a slična će uloga pripasti i žoharima, koji će pripomoći u ostvarivanju sretnoga završetka.

Dramaturška struktura filma, građena na intramedijalnosti, odnosno umetanjem opere u filmski svijet, pridodaje razigranosti priče, a humoristični elementi koji proizlaze iz stereotipnih uloga, učvršćuju idejnu orijentaciju prema zabavi.

Share this article:

87 Hits

Ivan-Goran Vitez: Narodni heroj Ljiljan Vidić, 2016.

Narodni heroj Ljiljan Vidić drugi je dugometražni film Ivana-Gorana Viteza. Osim njega i Šume summarum iz 2010. godine, redatelj se pretežno bavio TV serijama, od kojih mu je najpoznatija i najuspješnija Bitange i princeze.
U Narodnom heroju, kao i u njegovim ostalim projektima, Vitez na duhovit i nadasve sarkastičan način oslikava današnje društvo. Tako pratimo radnju smještenu u vrijeme Drugog svjetskog rata gdje četa partizana ima zadatak ubiti Hitlera i tako okončati rat. Protagonist priče je mladi pjesnik Ljiljan Vidić (Christian Coltrane) koji je u nemogućnosti stopiti se s okolinom u kojoj živi. Odrasta s majkom u selu Rupi Donjoj gdje mu pjesničke inspiracije i želja za intelektualnim razgovorima otežavaju svakodnevne seoske poslove. Živi na temelju svojih ideala o bratstvu i jedinstvu i priželjkuje da se jednoga dana uključi u partizane.
Ključ iščitavanja Narodnog heroja očitava se u parodiranju povijesne mitologije i kulta ličnosti. U filmu gledamo i ostarjelog Tita koji živi u pećini s pudlicom, a njegovi ideali, koji su nekada privlačili mase, pretvaraju se u smjernice koje se nalaze u self-help priručnicima. Tu je i Ante Pavelić, koji javne govore drži u interijerima ukrašenim svastikama i trudi se vrlo razgovijetno izgovarati jekavski refleks jata u apsolutno svakoj izgovorenoj riječi.
Partizani, ustaše i četnici, iako se u filmu pojavljuju kolektivno, predstavljaju jedan identitet  – jedan lik koji je već odavno izgubio kontakt s povijesnim idealima i svoje „poslove" odrađuje jer tako mora. Ljiljan Vidić, umjetnik među tim karikaturalnim svijetom, prikazan je kao lik koji je „pao s Marsa". On i dalje ne shvaća kako su iluzije o socijalizmu davno izgubljene, no upravo ga izgubljenost na kraju pretvara u narodnoga heroja. Slično kao i kod Forresta Gumpa, prikazan je ili kao mentalno zaostao lik ili pak kao jedini „normalan" među ostalim apsurdnim likovima. No, za razliku od Forresta, radnja nije ispričana iz njegove perspektive pa gledatelj tako uočava redateljevu namjeru: surovo, bezobzirno, opako ismijati svaki način prikazivanja hrvatske povijesti.




Čini se kako je Vitez ovim filmom priželjkivao konačno staviti „točku na i", ne samo u daljnjem snimanju ratnih filmova, već i u filmovima koji se u bilo kojem segmentu bave ratnom problematikom.

Share this article:

68 Hits

S one strane: o ljubavi i posljedicama rata

Nakon što je prikazan na festivalima u Berlinu i Beogradu, gdje je osvojio i nagrade, ​S one strane Zrinka Ogreste imala je priliku vidjeti i publika 63. Pulskog filmskog festivala. Riječ je o psihološkoj drami, koja je nastala u koprodukciji Hrvatske i Srbije, što je i sam redatelj istaknuo kao važno, jer se film bavi posljedicama Domovinskog rata.

Radnja se odvija u Zagrebu, gradu u koji su prije 20 godina iz Siska prebjegli Vesna (Ksenija Marinković) i njezina djeca. Vesna vodi prilično normalan život, radi kao medicinska sestra, njezin sin Vladimir (Robert Budak) je oženjen, a kći Jadranka (Tihana Lazović) je zaručena. No, jednim pozivom sustiže ih prošlost. Žarko (Lazar Ristovski), Vesnin muž i bivši oficir JNA, zbog ratnih zločina u Bosni odležao je neko vrijeme u Haagu. Nazivajući je svakodnevno na telefon, on se kao duh iz prošlosti vraća u njezin život. Ona i djeca su svih godina pokušavali negirati njegovu ulogu i postojanje. No, grijesi iz prošlosti nisu sustizali samo njega, već su ostavili posljedice i pustili korijenje u cijelu obitelj. Jadranka je završila pravo i u potrazi je za poslom, no čim se otkrije tko joj je otac, njezine šanse za zapošljavanjem sve su manje. Vladimir je pretrpio težak fizički napad kao posljedicu očevih postupaka. Vesna se nalazi pred dvojbom  – treba li vjerovati Žarku ili nastaviti kao i dosad život bez njega, ako je to uopće moguće.

S one strane govori o posljedicama rata, o tuđim grijesima koji mogu opteretiti čitavu obitelj, no povrh svega govori o ljubavi. Stvari koje bismo učinili zbog ljubavi ili osvete voljenih nekada ni ne graniče s normalnošću. Ponekad anksioznoj, čak i trilerskoj atmosferi uvelike pridonosi način snimanja. Kamera koja je stalno iza zavjesa ili stakla ostavlja dojam da likove netko gleda s one strane. Scenografija također pridonosi takvoj atmosferi što se vidi u minimalističkom uređenju seta. Sve to dovodi do neočekivanog obrata, koji ostavlja snažan dojam na publiku. To sve zaokružuje izvrsna gluma Ksenije Marinković, čiji suspregnuti nastup potpuno odgovara liku Vesne, težini i dvojbi s kojima se nosi.

Share this article:

110 Hits

Oslobođenje Skoplja

Osobne sudbine često su odlični predlošci za filmove, pa su tako i Danilo i Rade Šerbedžija odlučili ekranizirati dramu s biografskim elementima Dušana Jovanovića. Oslobođenje Skoplja snimljeno je u europskoj koprodukciji Hrvatske, Makedonije, Finske i Velike Britanije, a  u njemu pratimo sudbinu dječaka Zorana i njegove obitelji u nacistima i Bugarima okupiranoj Makedoniji.

Relativno mirno djetinjstvo jedanaestogodišnjeg dječaka uznemirava racija, u kojoj nacisti uhićuju Zoranovu prijateljicu Židovku i odvode nju i njezinu obitelj u logor. Ubrzo njegovog tetka, komunističkog simpatizera, pretuku te on ostaje invalid, a u kuću deportiranih Židova useljava se nacist, s kojim njegova majka razvija neobičan odnos. Događaji su predstavljeni iz Zoranove perspektive, što je sugerirano unosima u dnevnik, kao i snovima u kojima vidi oca i svoju deportiranu prijateljicu  – ljude koje simboliziraju njegovu nekadašnju sreću.

Filmu se mogu zamjeriti neki elementi zapleta koji su već više puta  viđeni. To se prvenstveno odnosi na prikaz ljudskih sudbina pod utjecajem rata, posebice na priču o njemačkom vojniku koji postaje dijelom života majke i sina, što pomalo podsjeća i na Kako su me ukrali Nijemci (2011). Ipak, i ove scene uglavnom funckioniraju, osim što u pojedinim scenama usporavaju tijek radnje. Kraj filma je ono što mu daje nijansu neobičnosti i otvara prostor za tumačenje, jer postavlja upitnik na odnose Zoranovog oca i majke.

Jedan od aduta ovog filma je glazba, koju su radili Vlatko Stefanovski i britanski skladatelj Nigel Osbourne. Ona je tradicionalnim zvukom dočarala makedonski krajolik i melankolično raspoloženje, a ujedno i obogaćuje kadrove koji podsjećaju na klasične britanske drame, poput nedavnog Gospodina Turnera ​(2014).

S obzirom na to da je napravljen prema kazališnom tekstu, naglasak je na odnosima i na likovima koji su kompleksno prikazani. Gledatelj se ponekad može osjećati kao da doživljava deja vu, ali neće zažaliti ako odluči posvetiti vrijeme Oslobođenju Skoplja.

Share this article:

106 Hits

Pomutnje: međugeneracijski sraz u kulturi

U sklopu 63. Pulskog filmskog festivala premijerno su prikazane Pomutnje, dokumentarni film Lane Kosovac koji prati probe i pripreme za istoimenu predstavu u režiji Branka Brezovca nastaloj prema romanu Roberta Musila Pomutnje gojenca Törlessa (1906). U početku zamišljen kao making of nastanka predstave, projekt je prerastao u kreativni autorski dokumentarac i ujedno diplomski rad autorice na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Od prvih proba do finalne izvedbe u New Yorku prate se Adrian Pezdirc, Domagoj Janković, Dado Ćosić i Hrvojka Begović, perspektivni mladi glumci na zadnjoj godini studija koji se suočavaju s nizom kreativnih i produkcijskih problema. Radi se o ambicioznoj generaciji glumaca, koja malo toga prepušta slučaju i maksimalno se angažira po pitanju vlastite karijere, pri čemu se više puta ističe kako novac u svemu igra najmanju ulogu. Kamera često prati neformalne situacije tijekom proba, što gledatelja brzo uvlači u njihov kreativni i privatni život. Paralelno s tim, kroz email prepiske s producenticom Gordanom Vnuk i mentorom Nenadom Puhovskim redateljica uvodi primjere prepreka s kojima se i sama susretala tijekom realizacije projekta, kao što su nedodstatak filmske opreme i greške u komunikaciji cijelog tima. Pritom je znakovita scena u kojoj kazališni glumci preuzimaju vodstvo nad kamerom te intervjuiraju redateljicu i snimatelje, kao da su glumci u vlastitom filmu. Ovom zamjenom izjednačava se problem koji djele današnji mladi filmaši i kazalištarci, a to je da im se u gotovo nemogućim uvjetima postavljaju nerealna očekivanja.

U filmu je vješto prikazan kontrast, tj. sraz između mlađe generacije glumaca i starije generacije kazališnih redatelja i producenata, čime se uspješno sumira zeitgeist generacije koja je upravo stupula na scenu, bez obzira radilo se o filmu, kazalištu ili nekoj drugoj kulturnoj djelatnosti.

Share this article:

104 Hits

Dobra žena: između moralnog zakona i obitelji

Redateljski debi poznate srpske glumice Mirjane Karanović Dobra žena govori o kućanici Mileni koja se suočava s mračnom prošlošću svoga muža. Film progovara o ratnoj prošlosti, nasljeđu post-ratne Srbije te položaju žena u društvu.

Milena, središnji lik filma, održava naizgled skladan život koji se postepeno počinje urušavati nakon što pronađe muževu videokasetu sa snimkama pogubljenja bosanskih civila. Film se gradi na liku koji ni u jednom trenutku ne izražava svoje mišljenje vezano uz temu ratnih zločina što je čini pasivnim promatračem. Međutim, njezin muž i kći unose razdor u obitelj zbog suprotstavljenih mišljenja, gdje s jedne strane Vlada kao ratni veteran smatra svoje ratne podvige činom herojstva, dok kći Nataša kroz nevladinu udrugu pokušava dovesti zločince pred lice pravde. Milena ne pokušava riješiti njihov sukob, nego ga nastoji nastoji pod svaku cijenu izbjeći: zato i Nataši sugerira da je posjećuje kada oca nema.

Istovremeno Milena pri rutinskom doktorskom pregledu saznaje za zdravstvene probleme koje poput teme ratnog zločina potire pod tepih. No ovo zanemarivanje u Mileni izaziva sve veći nemir: odluka o tome hoće li o postojanju videkazete obavijestiti nadležne vlasti teška je jer dovodi u pitanje moralni zakon i vjernost svojoj obitelji. S obzirom da je okružena ženama koje muževi varaju ili zlostavljaju, njezin nemir možda proizlazi i iz slutnje da bi takva odluka mogla dovesti i do njezine emancipacije od svog patrijarhalnog muža i sredine, koja sa sobom nosi novu vrstu odgovornosti.

Ostali likovi doimaju se nedorečenima pa se pojavljuju u epizodčnim ulogama gdje se njihove priče natuknu, ali ne razrade. Zato se njihove priče koriste kao povod za Mileninu konačnu odluku. Centriranost oko lika koji teško pokazuje svoje iskrene emocije (čak i kada je sama) problematična je utoliko što se kadrovi čine dužima nego što jesu, čime se gubi na dojmljivosti prikaza.

Unatoč nedostacima u karakterizaciji likova, film uspijeva u prikazu borbe Milene za pravdu i vlastitu emancipaciju što ju naposlijetku čini dobrom ženom.

Share this article:

109 Hits

Sve najbolje: oku ugodna i bezbrižna komedija

U svom najnovijem dugometražnom filmu, Snježana Tribuson jasno daje do znanja svoj cilj – snimiti nepretencioznu feel good komediju, na kakve se u hrvatskoj kinematografiji i ne nailazi previše.

Po uzoru na slične strane uspješnice, kao vrijeme radnje Tribuson odabire predblagdansku božićnu atmosferu grada Zagreba, pri čemu vješto isprepleće nekoliko životnih priča samaca koji tragaju za pravom ljubavi. Redateljica namjerno koristi stereotipne ženske likove – poštene, naivne i uvijek iznova povrijeđene u promašenim ljubavnim vezama, kojima suprotstavlja one stereotipne muške – zavodnike, preljubnike i sebičnjake. Od crno-bijele podjele odskače eventualno lik Ksenije Pajić, koja u ulozi medicinske sestre predstavlja moralnu vertikalu. Njezin lik na trenutke je iritantan sa svojim predrasudama i osuđivanjem ishitrenih postupaka svojih ženskih kolegica, no naposljetku djeluje kao katalizator radnje, bez koje ne bi ni bilo raskošne kulminacije jedne ljubavne priče. U ovoj modernoj bajci na kraju nitko ne ostaje zakinut za svoju bolju polovicu, a ugođaj tek povremeno prekida neka nasumična morbidna scena vezana uz samoubojstvo, smrt ili trovanje hranom likova. 

Bajkovitoj i toploj blagdanskoj noti pridonosi i kazališna izvedba opere Don Giovanni, kao i to što se Mozartov naslovni junak spretno nadovezuje na muški lik majstora Ljube (Goran Navojec) u ovom filmu. Čak ni elementi koji odudaraju od stvarnosti, kao što su žohari u 3D animaciji koji veselo trčkraju po interijeru slastičarne ili kutije s paprenjacima koje zasjaje crvenom bojom tik prije reokreta u priči, ne djeluju pretjerano ni kičasto. Posebna je pozornost posvećena scenografiji i širokom spektru boja koji ovaj film dodatno čine onim što i jest – oku ugodna, bezbrižna ljubavna komedija.

Share this article:

91 Hits

Trema: stapanje stvarnosti i fikcije u teatru postojanja

Trema, dugometražni prvijenac grčkog redatelja Yorgosa Zoisa, inspiriran je događajem iz 2002. u Moskvi, kada je 50 naoružanih Čečena upalo na predstavu Dubrovka Teatra. Gledatelji nisu bili svjesni da svjedoče terorističkom napadu, nego su bili uvjereni da je sve to dio autorskog koncepta. Radnja filma odvija se u atenskom kazalištu prilikom izvedbe postmodernističke adaptacije Eshilove Orestije, koju prekida sedmero naoružanih mladih ljudi, čime usmjeravaju narativ u novom pravcu.

Polazeći od elemenata antičke tragedije, naoružani stranci predstavljaju se kao zbor od čega jedan od njih zauzima ulogu redatelja i nastavlja davati daljnje upute za predstavu. Voditelj predstave poziva grupu iz publike da dođu na pozornicu i time postanu njezinim dijelom prilikom čega mladi glumac iz publike postaje novim Orestom. Tim činom razbija se granica fikcije i stvarnosti gdje svaka rečenica i usputni komentar izrečen na pozornici postaje fikcija odnosno dio izvedbe. Publika više ne prepoznaje razlike između predstave i stvarnosti: svi postaju dijelom igre logičkog i apsurdnog, koji se međusobno više ne razaznaju.

Penetriranje stvarnosti u umjetnost dovodi do rasprave o kažnjavanju Oresta za matricid, što kod grupe iz publike na pozornici izaziva podijeljene reakcije o ishodu presude – sukobljavaju se moral današnjice i mitska potreba za osvetom. Uvodeći likove iz publike, redatelj uspijeva u naumu da realizira radnju tragedije u stvarnom životu što je vidljivo kada člana publike koji glumi Oresta počinje proždirati tragična krivnja. U tom trenutku veza fikcije i stvarnosti postaje neraskidiva i neizbježna, a fiktivni čin postaje stvaran.

Zois gradi atmosferu u trenucima kada kamera izlazi iz dvorane i hvata kadrove praznog kazališnog foajea, sigurnosnih kamera na kojima vidimo predstavu u tijeku te u toaletu, gdje se čuju zvukovi iz razglasa kako bi se poigrao osjetilima gledatelja. Zois ne manipulira samo publikom u filmu, već i publikom u kinodvorani s ove strane platna: kašljanje, komešanje i ostali šumovi Zoisove kazališne publike probijaju filmsko platno i dovode do stapanja dviju stvarnosti, pri čemu sam gledatelj filma postaje dio predstave.

Unatoč nepoznatim motivima izvršitelja, film promišlja odnos istine i laži, fiktivnog i stvarnog, pri čemu bi svaki pojedinac treba preispitati svoju ulogu u društvu jer u Zoisovom teatru (theatron grč. mjesto gdje se gleda) Shakespearov poznati citat „Cijeli svijet je pozornica" dobiva novo značenje i glasi „Cijeli svijet je na pozornici".

Share this article:

106 Hits
image

Venues

14 Festival venues

More
predsjednica

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu
 CROATIAOSIGURANJE