Blog mladih filmofila

Snježana Tribuson cijenjena je hrvatska redateljica i scenaristica, čija filmografija uključuje nekoliko kratkometražnih i dugometražnih filmova (Prepoznavanje, Tri muškarca Melite Žganjer, Ne dao Bog većeg zla), kao i TV emisiju Odmori se, zaslužio si. U svom novom cjelovečernjem filmu Sve najbolje Tribuson je kreirala svijet na granici bajkovitosti i grube realnosti, djelo o ljudima različitih životnih priča, ali sličnih u jednoj stvari – gladni su ljubavi.

Sve najbolje na više načina bavi se potrebom za ljubavlju. Osamljena slastičarka (Ksenija Marinković), soboslikar zainteresiran za kratkotrajne avanture i žene općenito (Goran Navojec), razočarana operna pjevačica (Renata Pokupić), njezin kolega koji će joj vratiti nadu u ljubav (Ozren Grabarić) – nailazeći na pravu ljubav, ovi likovi postepeno ruše zidove kojima se se ogradili te se u potpunosti prepuštaju emocijama.

Sve najbolje smješten je u svijetu u kojem svakodnevna logika života ne funkcionira. Na djelu je konstantna razmjena između elemenata koji s jedne strane upućuju na bajkovitost, idealiziran svijet koji poput staklenog zvona okružuje i štiti glavne likove, a s druge na grubu realnost koja grabi pažnju upadljivim detaljima u drugim planovima (samoubojstvo i smrt sporednih likova). Kontrastiranjem ovih detalja uspostavlja se ravnoteža između realističnosti i bajke. Dojmu odmicanja od stvarnosti pomaže i sinkronicitet koji djeluje na sudbine protagonista – oni se u pravom trenutku nalaze na pravome mjestu, kao da nevidljiva dobroćudna sila upravlja ključnim trenucima njihovih života kako bi se pobrinula da dožive sretan kraj.

Davši im snage da ponovno vole i budu voljeni, Snježana Tribuson je, kako i sam naslov kaže, svojim likovima zaista poželjela sve najbolje, čime je ostvarila i predispozicije za osvajanjem srca gledatelja. Sve najbolje film je koji se može smatrati osvježenjem u hrvatskoj kinematografiji na svakoj razini – osiguravši publici vjerodostojno djelo božićnog ugođaja, gdje muke običnog čovjeka dobivaju zaključak u happy endu.

Njezino dosađivanje prekidaju dvije starije gospođe, na koje se Saša na obazire već ih ravnodušno ignorira. Razgovor medicinske sestre i jedne od njih otkriva da je druga gospođa razvila probleme s vidom nakon svjedočenja tragediji u ratu. Kamera koja u tom trenutku fokusira Sašu kojoj se kroz zatvorene oči spuštaju zamućene suze u gledatelju bude osjećaj empatije i lagane zbunjenosti.

Sam naslov objašnjava se na početku filma: belladonna je biljka koju su žene nekad koristile kao kapi za oči, kako bi mi se zjenice proširile i dočarale dublji pogled, baš kao što je to postao i Sašin.

Razlika između Saše i dviju gospođa razvija se kroz cijelim filmom. Saša je gradska žena u skupoj odjeći i manjih životnih problema, dok je na dvije žene rat ostavio vidljive posljedice. Jednostavnost, neočekivanost i empatija glavni su motivi koji pokreću film te ostavljaju dubok dojam na gledatelja.

​Drugi film francuske redateljice Lucile Hadžihalilović uvodi nas u distopijski svijet priobalnog gradića. Sadrži primjese horora i SF-a, a umjesto na zaplet, naglasak se stavlja na vizualni doživljaj.

Nicolas je dječak predpubertetske dobi koji odrasta na izoliranom otoku. Svoje dane provodi crtajući u blokić, dok se njegovi vršnjaci zabavljaju igrom u pijesku. Ubrzo shvaćamo da u sanjivom gradiću s identičnim bijelim kućama postoje samo žene i dječaci. Nakon što uoči truplo dječaka s morskom zvijezdom na trbuhu na dnu mora, Nicolas počinje sumnjati da nešto nije u redu sa zajednicom u kojoj živi te svojim propitkivanjem potiče tenzije i seriju neobičnih događaja koji završavaju u sablasnoj betonskoj bolnici, gdje se dječake odvodi na „liječenje". Nedostatak intimnosti u odnosu s majkom Nicolas nadomješta zbližavanjem s jednom od medicinskih sestara u bolničkom kompleksu. Naizgled kao i ostale, androginih crta lica i bijelih obrva, ističe se svojom riđom kosom, kao bojom koja u filmu predstavlja odmak od cijelokupne hladne zeleno-plave palete. Kroz pažljivo raspoređene motive tijekom filma, gledatelju se otkriva da ova zajednica prakticira neobičan način razmnožavanja sličan morskim organizmima.

Tradicionalni elementi bajke, kao što je buntovni protagonist koji svojom neutaživom znatiželjom pokreće i mijenja svijet, u Evoluciji ​su nadograđeni suvremenom tematikom rodnih i spolnih uloga. Dok su žene prikazane kao rezervirane i glave obitelji, dječaci su emotivniji i zaduženi za nošenje potomaka. Dijalozi i zaplet su minimalni, ali uz pomoć scenografije i simetričnih kadrova redateljica gradi impresivan vizualni dojam. Poput valova iz filma koji uvijek iznova nailaze i zapljuskuju obalu, elegantno izvedeni elementi horora tu su tek toliko da uznemire gledatelja. Fokus na formu, dok sadržaj ostaje nedorečen, ostavlja dovoljno prostora za vlastitu interpretaciju.

Poljski film Planet samaca slovenskog redatelja Mitje Okorna, s visokobudžetnom produkcijom i šest scenarista, iz vizualne perspektive vidljivo podsjeća na američke blockbustere. Riječ je o romantičnoj komediji namijenjenoj širokoj populaciji koja kroz humor progovara o muško-ženskim odnosima.

U filmu pratimo priču poznatoga televizijskog voditelja Tomeka (Maciej Stuhr) i osnovnoškolske učiteljice glazbenoga odgoja Ane (Agnieszka Więdłocha). Tomek je šovinista koji žene shvaća kao seksualne objekte. U svojim sitcom emisijama gledanost prikuplja ismijavajući žene i njihove tjelesne karakteristike. U tome mu potporu daje glavna urednica, uspješna žena čiji se životni svjetonazori paradoksalno pobijaju s temama njezine emisije, no uspijeva odvojiti vlastiti život od posla koji joj donosi dobru zaradu. Naime, bez obzira što je tematika emisije zasnovana na podcjenjivanju žena, najveći dio gledanosti pripada ženskoj publici. Za razliku od Tomeka i ostalih žena koje preuzimaju šovinističke obrasce ponašanja, Ana je sentimentalna i usamljena žena koja traga za izgubljenim ljubavnim vrijednostima i „pravim" muškarcem. Iako je kod nje prisutan nesrazmjer između klasične romantičarke koja priželjkuje princa na bijelom konju, život sa sebičnom majkom natjera je da ljubav pokuša pronaći uz pomoć Interneta. Napravivši profil na ​Planetu samaca, web stranici za dejtanje, upoznaje Tomeka koji ju uvuče u svoje igrice iskorištavajući je za potrebe svoje emisije, na što ona začudno pristaje.

Planet samaca ​oslanja se na klasične formule romantičnih komedija. Kroz cijeli film pratimo dvoje protagonista koji na početku ne dijele zajednički jezik, a nakon niz prepirki i očekivanih zapleta ipak shvaćaju kako pripadaju jedan drugome. Zanimljiva je da se ljubav u filmu pronalazi uz pomoć stranice za upoznavanje samaca. Bez obzira što se upoznavanjem na webu gube davno izgubljene vrijednosti povezivanja i aktualiziraju se nove, svi likovi uvučeni su u virtualni svijet iz kojega ne mogu pobjeći, ali koji im naposljetku ipak donosi prijeko potrebnu ljubav.

Predvidljivu priču i likove spašavaju vizualni segment filma, brz ritam i humor u pojedinim scenama, kao i umetnuta izvandijegetska glazba sastavljena od poznatih američkih pop hitova, čime je zorno pokazano da je produkcija napravila dobar dio posla približivši se mainstream standardima.

Austrijska redateljica židovskog podrijetla, Ruth Beckermann, koja je dosad režirala nekoliko dokumentaraca, u svom tek drugom dugometražnom igranom filmu (prvi je Homemade iz 2001. godine) pokušava oživjeti dvije važne književne ličnosti druge polovice prošloga stoljeća  – austrijske pjesnike Paula Celana i Ingeborg Bachmann.

To čini uz pomoć njihovih pronađenih osobnih pisama koji će tijekom filma gledatelju razotkriti nesretnu ljubav i unutarnja previranja pjesnika u kriznim godinama nakon Drugog svjetskog rata. U filmu pratimo dvije priče koje se pretapaju u jednu. Prva prikazuje dvoje mladih glumaca (Anja Plaschg i Laurence Rupp) koji interpretativnim čitanjem epistolarnog „scenarija" ponovno vraćaju u život nesretne sudbine zaljubljenih pjesnika, što čini drugu priču. No, oni nisu samo čitatelji jer, čitajući tekstualne predloške, uočavamo uživljenost u uloge i uklizavanje u njihove identitete. Zapravo, prikazane ekspresije lica jedini su dio tijela koji glumi, što pokazuje većina filma snimljena krupnim planovima glumaca. 

Pisma otkrivaju sve, od početne ljubavne zaluđenosti do ljutnje zbog nikadostvarene ljubavi, no prikazuju i širi kontekst krize nakon rata  – ne samo umjetničke, već i one koje se pojavljuju u svim sferama društva. Paul Celan i Ingeborg Bachmann stvaraju u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i u njihovim pismima uočava se poetika u kojoj se grčevito traži izlaz iz okupatorskih okova i istovremeno žeđa za slobodom. Paul bježi u Pariz dok Ingeborg ostaje u Beču. Naizgled jednaki problemi koji ih muče, u prvoj sferi nemogućnost ostvarivanja ljubavi, ubrzo se počinju razdvajati pa se u filmu očitava i rodna problematika, u tim godinama vrlo izražena. I dok je njezina borba ostala u unutarnjem prostoru psihe jer se kao žena i pjesnikinja nije mogla izraziti u muškome svijetu, zbog čega je pogađaju duševne bolesti, on se u Parizu suočava s antisemitizmom zbog svoga židovskog podrijetla.

Zanimljiv je kontrast između mladih glumaca u sadašnjosti i nesretnih pjesnika iz 50-ih, koji do izražaja najviše dolazi u pauzama između snimanja. Za razliku od Ingeborg Bachmann i Paula Celana, razgovor između Plaschg i Ruppa je vidljivo opušten, dijelom i zato jer stvaraju u vremenu u kojem su lišeni velikih kriza pa im razgovor počiva na malim, svakodnevnim temama. To je potpuna suprotnost dramatičnim i pjesnički nadahnutim pismima Bachmann i Celana. Međutim, glumci ipak uspijevaju u identifikaciji s pjesnicima jer se, uz pomoć pisama, postupno uočava njihova bliskost i moguća ljubav.

Za razliku od pjesnika koji su, kako i naziv filma sugerira, odsanjani, možda njihova pisma pripomognu glumcima da se snovi pretvore u stvarnost, odnosno da oni prestanu predstavljati prošlo svršeno vrijeme.