Blog mladih filmofila

U sklopu Pulskog filmskog festivala premijerno je prikazano Ministarstvo ljubavi dramaturga, scenarista i redatelja Pave Marinkovića. Surađivao je na filmu Trešeta (2006) kao koredatelj, a njegov dugometražni prvijenac Ljubavni život domobrana (2009) nagrađen je trima Zlatnim Arenama.

Inspiraciju za ovu komediju pronašao je u izmjeni obiteljskog zakona, kojim je udovicama hrvatskih branitelja zabranjeno da primaju penziju svog supruga ako žive u izvanbračnoj zajednici duže od tri godine. Protagonist filma je nezaposleni biolog Krešo (Stjepan Perić) koji je dobio posao inspektora u državnoj službi. U timu s kolegom (Dražen Kühn) treba otkrivati udovice koje "varaju na penzijama" na području Šibensko-kninske županije, što ih dovodi do niza komičnih (ne)prilika. No, na tom putu likovi se nađu u moralno upitnim situacijama: s jedne strane imamo udovice za koje se može reći da krše zakon, dok s druge imamo dvojicu inspektora koji za svaku uhvaćenu udovicu dobivaju stimulaciju i mogućnost za napredovanjem.

Film gledatelju daje na izbor koga će izabrati kao negativnu stranu, a koga kao pozitivnu. Među udovicama postoji i jedna udovica homoseksualne orijentacije, čime uviđamo da Marinković čak ne pokušava stereotipno prikazati žene na tom području. Izabrana lokacija snimanja je izuzetno privlačna i prilagodljiva kameri. U nekim situacijama je kamera to potpuno iskoristila, dok u nekima nije.

Udovice u filmu nisu u prvom planu, no postavlja se pitanje treba li takve osobe osuđivati? Može li ljubav biti iznad zakona? Što na kraju pobjeđuje – zakon ili ljubav? Marinković otvara raspravu o ovim zanimljivim i osjetljivim temama, no ipak se na kraju priklanja jednoj strani.

​Austrijska redateljica Ruth Beckermann kao tekstualnu podlogu za svoj novi film Odsanjani uzima razmjenu ljubavnih pisama između dvije velike ličnosti njemačke poezije 20. stoljeća: Ingeborg Bachmann i Paul Celana. 

U centar radnje stavlja dvoje mladih glumaca  – Anju Plaschg, inače poznatu austrijsku pjevačicu zanosnog glasa, i Laurencea Ruppa, člana Bečkog nacionalnog teatra, koji jedan nasuprot drugome čitaju ljubavnu korespondenciju u vizualno atraktivnom tonskom studiju Bečkog radijskog centra. Dvoje glumaca, otprilike iste starosti kao i pjesnici kada su se upoznali, isto tako i vizualno odgovaraju njihovom tipu: Plaschg se ističe kao iznimno lijepa, punih usana, melodioznog glasa, sanjivog pogleda te iste frizure kao i pjesnikinja na vrhuncu svoje karijere. 

Kroz sadržaj čitanih pisama ubrzo se postiže atmosfera nabijena snažim emocijama koje su često i kontradiktorne. Pjesnici međusobno izjavljuju ljubav, ali i nerazumijevanje, bespomoćnost i osudu – Celan je dijete ubijenih židova u koncentracijskom logoru, dok je Bachmann kći pristaše nacističkog režima. Prostorna distanca i otuđenost iz pisama suprotstavlja se fizičkoj konfrontaciji u studiju te se mladim glumcima na licu postepeno očitava proživljavanje emocija protagonista iz pisama. Ovdje leži i glavna ideja redateljice – suočiti mlade glumce s pjesnicima čija pisma interpretiraju, a kroz to i što realističnije prenijeti gledatelju kako se veza između Bachmann i Celana postupno uvlači u njihovu stvarnost. Dramatičnu atmosferu u studiju prekidaju pauze glumaca na vanjskom stubištu, tijekom kojih zajedno puše, slušaju glazbu, diskutiraju o vezi pjesnika, ali i svakodnevnim suvremenim temama poput tetovaža koje ima mlada glumica i njezinoj karijeri. Time se još više dobiva na efektu zbližavanja dvoje protagonista, dvije dimenzije priče stapaju se u jednu, a lica glumaca poistovjećuju se s ljubavnom pričom iz pisama. Cijelokupnoj atmosferi pridonosi i kompozicija kadra, odabir pastelne palete boja i pomno odabrana kostimografija.

Ruth Beckermann uz pomoć izvrsne dikcije i mimike mladih glumaca prenosi snažnu atmosferu ljubavne priče prošlog stoljeća u suvremeni kontekst. Tome pridonosi i sam jezik, koji je kompleksan, ali otvara mogućnost za diskusiju i interpretaciju u današnje doba.

63. Pulski filmski festival otvorio je dugometražni film Snježane Tribuson Sve najbolje. Iako tajming prvog predstavljanja hrvatskoj publici ne korespondira s blagdanskim ozračjem u kojem mu se odvija radnja, projekcija je darovala prijeko potrebno osvježenje u vrućim ljetnim noćima.

Sve najbolje formulaična je romantična komedija čiji je koncept preuzet iz hollywoodskih božićnih filmova. Priča govori o trima različitim ljudskim sudbinama u čijem se središtu nalazi motiv usamljenosti. Okosnica radnje odvija se oko slastičarke Verice Javor (Ksenija Marinković), koja svojom naivnom dobrotom i romantičarskom naravi neprestano teži, no nikako ne uspijeva u pronalasku svoje druge polovice. Slijede je operni pjevači Brankica (Renata Pokupić) i Španjolac Martin (Jernej Šugman), koji iza sebe imaju propale veze i brakove. Potragu za ljubavnim ostvarenjem dodatno pojačava skori dolazak Božića, čime se osjećaj zajedništva i bliskosti još jače stimulira.

Sve najbolje odvija se u ambijentu hrvatske srednje klase pa se u prikazu likova, koji su mahom soboslikari, poljoprivrednici, slastičari, medicinske sestre, mogu iščitati i realistički elementi. S njima se pak isprepleću elementi bajkovitog, što daje drugačiji pogled na njihov svijet. Obzirom na žanrovske konvencije, psihologizacija im ostaje na površini, stoga se uočavaju stereotipna stilizirana ponašanja. No, upravo segment bajke, temeljen na specijalnim efektima, odnosima među likovima i paleti boja, razbija monotoniju i tipičnost filmske priče i radnja se, umjesto uz pomoć ljudskog djelovanja, pokreće uz pomoć nepredvidljive sudbine. Naizgled običan božićni kolač tako će postati ključnim znakom spajanja nesretnih duša i poveznica između novoostvarenih ljubavi, a slična će uloga pripasti i žoharima, koji će pripomoći u ostvarivanju sretnoga završetka.

Dramaturška struktura filma, građena na intramedijalnosti, odnosno umetanjem opere u filmski svijet, pridodaje razigranosti priče, a humoristični elementi koji proizlaze iz stereotipnih uloga, učvršćuju idejnu orijentaciju prema zabavi.

Čini se kako je Vitez ovim filmom priželjkivao konačno staviti „točku na i", ne samo u daljnjem snimanju ratnih filmova, već i u filmovima koji se u bilo kojem segmentu bave ratnom problematikom.

Nakon što je prikazan na festivalima u Berlinu i Beogradu, gdje je osvojio i nagrade, ​S one strane Zrinka Ogreste imala je priliku vidjeti i publika 63. Pulskog filmskog festivala. Riječ je o psihološkoj drami, koja je nastala u koprodukciji Hrvatske i Srbije, što je i sam redatelj istaknuo kao važno, jer se film bavi posljedicama Domovinskog rata.

Radnja se odvija u Zagrebu, gradu u koji su prije 20 godina iz Siska prebjegli Vesna (Ksenija Marinković) i njezina djeca. Vesna vodi prilično normalan život, radi kao medicinska sestra, njezin sin Vladimir (Robert Budak) je oženjen, a kći Jadranka (Tihana Lazović) je zaručena. No, jednim pozivom sustiže ih prošlost. Žarko (Lazar Ristovski), Vesnin muž i bivši oficir JNA, zbog ratnih zločina u Bosni odležao je neko vrijeme u Haagu. Nazivajući je svakodnevno na telefon, on se kao duh iz prošlosti vraća u njezin život. Ona i djeca su svih godina pokušavali negirati njegovu ulogu i postojanje. No, grijesi iz prošlosti nisu sustizali samo njega, već su ostavili posljedice i pustili korijenje u cijelu obitelj. Jadranka je završila pravo i u potrazi je za poslom, no čim se otkrije tko joj je otac, njezine šanse za zapošljavanjem sve su manje. Vladimir je pretrpio težak fizički napad kao posljedicu očevih postupaka. Vesna se nalazi pred dvojbom  – treba li vjerovati Žarku ili nastaviti kao i dosad život bez njega, ako je to uopće moguće.

S one strane govori o posljedicama rata, o tuđim grijesima koji mogu opteretiti čitavu obitelj, no povrh svega govori o ljubavi. Stvari koje bismo učinili zbog ljubavi ili osvete voljenih nekada ni ne graniče s normalnošću. Ponekad anksioznoj, čak i trilerskoj atmosferi uvelike pridonosi način snimanja. Kamera koja je stalno iza zavjesa ili stakla ostavlja dojam da likove netko gleda s one strane. Scenografija također pridonosi takvoj atmosferi što se vidi u minimalističkom uređenju seta. Sve to dovodi do neočekivanog obrata, koji ostavlja snažan dojam na publiku. To sve zaokružuje izvrsna gluma Ksenije Marinković, čiji suspregnuti nastup potpuno odgovara liku Vesne, težini i dvojbi s kojima se nosi.