Blog mladih filmofila

Redatelj Antonio Nuić okupio je veliku glumačku postavu u svom novom filmu Život je truba. Udaljavanjem od tematike svojih prethodnih filmova Sve džaba i Kenjac, spremio je jednostavnu obiteljsku dramu.

Život je truba prati mladi bračni par, Borisa (Bojan Navojec) i Anu (Iva Babić) u čiji život (i stan) se useljava Borisova majka Klara (Mirela Brekalo). Klara je devastirana sumnjom da njezin muž Zdravko (Zlatko Vitez) ima izvanbračnog sina Piku (Filip Križan). Kako bi obiteljska drama dostigla svoj vrhunac, muzičar Boris mora pronaći običan posao, njegova žena Ana je trudna, a njegov brat Dragec (Goran Navojec) je kockar koji duguje Piki poveću novčanu sumu.

Dramu krase predivni kadrovi Zagreba, uvid u intimni prostor vjenčanja te dočeka Božića, kao i glazbena podloga koju je očito birao istinski ljubitelj glazbe. No Život je truba svojim sadržajem zasigurno bi mnogo bolje funkcionirao u formatu televizijske serije: devedesetak minuta nažalost nije bilo dovoljno za saživiti se s Nuićevim očito simpatičnim likovima, kao ni osjetiti njihove istinske emocije, koje ostaju nedorečene.

Život je truba sjajno je koncipirana priča koja je imala visok potencijal sa svojom realističkom dramom svakodnevnih situacija, umjerenom emotivnošću i simpatičnim likovima koji traže da ih gledatelj zavoli. Nažalost, taj potencijal nije ostvaren, pa pred nama, nažalost, ostaje nedovršena gomila sjajnih namjera.

Radnju filma pratimo iz pozicije dječaka Zorana (David Todorovski) u realističkim uprizorenjima Drugog svjetskog rata. Zoran nam daje prikaz cjelokupnog društva okupiranog Skoplja. Njegovim očima gledamo nacističke akcije deportacije židovskih stanovnika, malobrojne snage otpora, svakodnevni život na ulicama, a posebna se pažnja posvećuje stanju prosječne obitelji. 

Drama o propadanju obitelji tijekom rata počinje kada Zoranova majka Lica (Lucija Šerbedžija) zbog niza životnih neprilika počinje raditi kao kućna pomoćnica visokopozicioniranog nacističkog vojnika Hansa (Mikko Nousiainen). Licin muž na ratištu je s partizanima, njezin zet Gjorgija (Rade Šerbedžija) nakon premlaćivanja ostaje hendikepiran, a tu je još i bolesna baka koja gubi svijest o stvarnosti. Vrhunac drame dostiže se razvojem afekcija Hansa i Lice.

Pored iznimne priče, koju je već u startu nudio Jovanovićev predložak, film je iznimno snažan i u drugim segmentima, posebice kamerom. Likovi su unutar kadra pozicionirani tako da su lijevo centrirani pozitivci, dok su desno smješteni negativci. Kolor paleta se mijenja od izrazito hladnih boja u kojima se odvijaju scene nacističke brutalnosti pa do zasićenih toplih boja u sekvencama Zoranovih snova. Kostimografija i scenografija, besprijekorno urađene, dodaju jedinstveno realitičnu notu vremena u filmu.

Oslobođenje Skoplja besprijekorno je odrađen film u svim segmentima, koji kvalitetom realizacije otvoreno konkurira visokobudžetnim povijesnim dramama. Obitelj Šerbedžija ovom adaptacijom sačuvala je od zaborava fantastičnu dramu vrijednu gledanja.