Pulski filmski festival ima svoju dugu tradiciju, staru 63. godine. Iza sjajnih reflektora, raznih događanja i festivalske atmosfere u gradu, pronađu se i neke skrivene priče - nova prijateljstva, avanture, anegdote, smijeh i suze radosnice – pa tako i ljubav. Priča koju vam želimo ispričati ona je o Festivalskoj ljubavi koja je nastavila trajati!

Glavni protagonisti su Reinhold T. Schöffel, direktor Njemačkog saveza filmskih klubova za djecu i mlade i njegova supruga Antoneta Tupeci-Schöffel koja povratak Pulu nikako ne propušta! Koliko je Pula te Pulski filmski festival promijenio njihove živote te zašto se godinama vraćaju još od davne 1988., saznali smo u ugodnom razgoru sa supružnicima Schofeel.

Na 63. Pulskom filmskom festivalu ste u funkciji člana Europske dječje filmske asocijacije, na čemu sve surađujete s Pulskim filmskim festivalom?

Reinhold T. Schöffel: Imamo sastanke odbora na ovom festivalu i sada surađujem sa njima na nekoliko projekata. Pozvan sam da održim neke prezentacije tijekom naših sastanaka. Tanja Miličić, članica Umjetničkog savjeta , također je članica ECFA-e, i zajedno aktivno surađujemo na području europske dječje filmske kulture. I to je sada moja nova poveznica s Pulskim filmskim festivalom. 

Pulski filmski festival smatramo festivalom za sve generacije te se svake godine doista trudimo u Festival uključiti i one najmlađe kroz filmski program Pulica i radionicu Baltazar, kao i one malo starije „mlade“ kroz Dizalicu te radionicu RED. Koje bi bile Vaše sugestije kako bismo idućih godina još više obogatili filmski, ali i popratni sadržaj ovih programa?

Reinhold T. Schöffel: Moram reći da je program za djecu i mlade vrlo dobro selektiran, precizan je i ima regionalni aspekt. Mali je program, nije to pravi „dječji festival“ već se sastoji od nekoliko popratnih programa, ali dosta kvalitetnih. Mislim da je vrlo važno za Pulu i njezine građane, posebno za mladu publiku da budu uključeni u festival, da imaju svoj program. Medijska pismenost i medijsko obrazovanje je vrlo važno, u današnje vrijeme sve važnije. Jako je dobro da, Javna ustanova Pula film festival, pokriva i takva područja i važne teme, te da je uključena i da je dio promocije koje ECFA radi diljem Europe. Važno je promovirati aktivnosti vezane za dječju filmsku kulturu i zahtijevati sudjelovanje mladih na kulturnim događajima.

Kako biste ocijenili programski sadržaj Pulskog filmskog festivala te, nadalje, i cijelu Festivalsku atmosferu koja obuzme grad tijekom Festivalskih dana? Tijekom vaše dugogodišnje karijeri posjetili ste brojne filmskih festivala diljem svijeta, po čemu biste rekli da je Pulski poseban?

Reinhold T. Schöffel: Pulski festival je najopušteniji filmski festival od svih na kojima sam bio dosada! Kada primjerice idete na Cannes ili u Veneciju na festival, atmosfera je dosta „poslovna“. U Puli se možete koncentrirati na film, ali i na sve ostale popratne sadržaje i slobodno vrijeme. Upoznajete nove, zanimljive ljude, susrećete se sa starim poznanicima, uživate u dobrom piću, sve je vrlo opušteno. Ne trebate žuriti, ne trebate trčati i potpisivati ugovore. Atmosfera je vrlo ugodna i biti na ovom festivalu je jako lijepo.

Ovo nikako nije Vaš prvi put u Puli. Kada ste prvi put posjetili Festival?

Reinhold T. Schöffel: Prvi put sam bio na festivalu 1981. Nakon toga sam dolazio svaku godinu za redom do 1989. U to vrijeme bilo je jako lijepo i izazovno dolaziti ovdje jer je u to doba Europa bila podijeljena Željeznom zavjesom. Ja još uvijek srećem na ovom festivalu ljude, prijatelje i poznanike koje sam onda ovdje upoznao. Na primjer, Mike Downey, član umjetničkog vijeća, s kojim sam bio na festivalu 1985. ili 86., ili Zrinko Ogresta, kojeg sam baš sinoć sreo. I sjećamo se zajedno tih vremena. Sada sam na Festivalu s nekim novim pristupom, u svjetlu dječjeg programa. Vremena se mijenjaju sve brže i danas nerijetko roditelji odrede djeci pravac kojim trebaju ići. U moje doba, bilo je suprotno - djeca su govorila roditeljima kuda ići. Zato trebamo djecu i mlade unutar kulture.

Antoneta Tupeci-Schöffel, inače podrijetlom Albanka, s osmjehom na licu i zadovoljstvom također se prisjeća kraja osamdesetih i grada Pule. Ta joj je godina, kako samo priznaje, promijenila život. Na bolje!

Kako ste Vi došli u Pulu i na Festival?

Antoneta Tupeci-Schöffel: Ja sam živjela i radila u Puli, od 1986.-89. S Reinholdom sam se zapravo prvi put upoznala 1988. godine u Puli. Ali te godine kada smo se upoznali nije bilo ništa između nas. Zapravo, on je tada imao drugu djevojku. Došao je s njom u Pulu, na Festival, i ja sam bila njezina prevoditeljica! Sljedeće je godine, 1989., on došao ponovo na Festival – ovoga puta, na svu sreću – i bez djevojke - a mi smo se, sasvim slučajno, sreli dok sam ja na ulici prodavala predmete koje sam izrađivala. Kada smo se ugledali, prepoznali smo se i otišli smo na kavu. Koja je, potom trajala satima… I tada je sve počelo. Te se godine nešto dogodilo u meni i u njemu, osjetili smo to, iako u vrlo kratkom vremenu, u samo nekoliko dana, bilo je jako. Nekoliko dana nakon toga, on je otišao u Njemačku. Ja sam ostala sama, osjećala sam se jako usamljeno, plakala sam danima. Jako mi je nedostajao. Vratio se točno 9. rujna 1989., te iste godine, i odveo me sa sobom u Njemačku. Iako neplanirano, to je bila moja zadnja godina u Puli. Od tada smo zajedno i jako smo sretni što smo se pronašli!

Festival uvijek dovlači različite posjetitelje i unosi u grad poseban romantični ugođaj. Ono postaje savršeno mjesto za ljubav kao iz filmova!

Antoneta Tupeci-Schöffel: Istina, da nije bilo Festivala mi se nikada ne bi upoznali. Festival mi ga je doveo u Pulu, i dao nam mogućnost da se spojimo i započnemo priču koja evo, traje još i danas.

Ovo je jedna jako lijepa ljubavna priča koja se dogodila na ulicama Pule. Kako je danas osjećaj kad dođete u Pulu, posjećujete li je ne samo za vrijeme festivala?

Antoneta Tupeci-Schöffel: Da, naravno. Često provodimo praznike u Puli, ali i po Istri. Lijepo je uvijek sjetiti se našeg početka i mjesta na kojima smo proveli prekrasne trenutke.

Antoneta i Reinhold zajedno su već 27 godina, imaju sina i sretnu obitelj te predivnu priču koja će, kao i Pulski filmski festival, trajati još mnogo, mnogo godina!