Sve što dolazi najnoviji je rad Mije Hansen-Løve, publici poznatoj po filmovima Otac moje djece (2009), Zbogom, prva ljubavi (2011) i Raj (2014). Tema njezinog novog filma je bivanje individue u društvu.
Film prati Nathalie Chazeaux (Isabelle Huppert) profesoricu filozofije u srednjoj školi. U njezinoj prošlosti su mladost, prosvjedi, buntovničke ideje i revolucionarna pisanja. Njezin trenutačni život sveden je na ulogu žene preko koje se drugi ostvaruju. Njezino istinsko Ja gubi se pod nizom maski koje joj društvo dodjeljuje. Ona je žena, kći, majka, profesorica, sve to samo ne istinska Ona – nit sa stvarnošću sadašnjice za nju je izgubljena baš poput njene filozofske karijere.
Hansen-Løve zadire duboko u najintimnije pore društva pritom vršeći suptilnu kritiku. Likovi u filmu su detaljno razrađeni, vjerodostojno oslikavaju svakodnevnicu, a sama priča je nepredvidiva i intenzivna. Ovdje se krije manja mana filma – prenatrpanost situacijama. Neke scene doimaju se suvišnima zbog njihove nedorečenosti, dok se na momente osjeća i repetativnost radnje. Rješavanjem ovih scena oduzelo bi se nešto od anksioznosti, dok sami likovi ne bi izgubili mnogo u svojoj izgradnji.
Sve što dolazi je delikatan film, namijenjen zahtjevnijoj publici, koji za cilj ima podsjetiti gledatelje da je na društvo u kojem živimo potrebno još mnogo raditi.
Film prati Nathalie Chazeaux (Isabelle Huppert) profesoricu filozofije u srednjoj školi. U njezinoj prošlosti su mladost, prosvjedi, buntovničke ideje i revolucionarna pisanja. Njezin trenutačni život sveden je na ulogu žene preko koje se drugi ostvaruju. Njezino istinsko Ja gubi se pod nizom maski koje joj društvo dodjeljuje. Ona je žena, kći, majka, profesorica, sve to samo ne istinska Ona – nit sa stvarnošću sadašnjice za nju je izgubljena baš poput njene filozofske karijere.
Hansen-Løve zadire duboko u najintimnije pore društva pritom vršeći suptilnu kritiku. Likovi u filmu su detaljno razrađeni, vjerodostojno oslikavaju svakodnevnicu, a sama priča je nepredvidiva i intenzivna. Ovdje se krije manja mana filma – prenatrpanost situacijama. Neke scene doimaju se suvišnima zbog njihove nedorečenosti, dok se na momente osjeća i repetativnost radnje. Rješavanjem ovih scena oduzelo bi se nešto od anksioznosti, dok sami likovi ne bi izgubili mnogo u svojoj izgradnji.
Sve što dolazi je delikatan film, namijenjen zahtjevnijoj publici, koji za cilj ima podsjetiti gledatelje da je na društvo u kojem živimo potrebno još mnogo raditi.