logo mob crni

logo crni

logo crni

T Logo 3c p DE

logo najbolji prijatelj festivala magenta 04

Newsletter subscription

 

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Rade i Danilo Šerbedžija – Oslobođenje Skoplja, 2016.

Povijesna drama u koprodukciji Makedonije, Hrvatske, Finske i Engleske, u režiji Rade i Danila Šerbedžije, smještena je u Skoplje za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U središtu priče su jedanaestogodišnji Zoran (David Todosovski) i njegova obitelj u Makedoniji za vrijeme nacističke okupacije. On je fokalizator priče pa iz njegove perspektive sagledavamo propast obiteljske zajednice dok u pozadini bjesni rat. Zaljubljenost u djevojčicu židovskoga porijekla, protjeranu od strane nacista, potakne ga da počne pisati osobna iskustva u svoj dnevnik. S grozotom promatra ratnu situaciju u kojoj uviđa kako se ona reflektira i na njegovu obitelj. Otac mu odlazi u partizane s ciljem oslobođenjem Skoplja, dok majku kao sluškinju zapošljava njemački oficir. 

Propast obitelji idejna je okosnica filma, najviše izražena u odnosu majke i oca u koji ulazi treći član, njemački nacist, čime se stvara ljubavni trokut obilježen snažnim osjećajem krivnje i srama. Sama činjenica da otac napušta obitelj kako bi se borio protiv nacističkih okupatora, dok mu se majka upušta u seksualne odnose s istim, označava obiteljsku izdaju koja korespondira s konačnom nemoralnom pobjedom nacista. Razvoj odnosa majke i njemačkog oficira najuspjeliji je dio filma. Prvotno sluškinja a kasnije ljubavnica, ona iz nemoći i straha prihvaća njegove naredbe, dok on u takvom odnosu „pumpa" svoj ego i fiksira nadređeni položaj. Silovanje njezinoga tijela za njega označava ratnu pobjedu. 

Odsutnost oca dječaka navodi na promjenu svoje uloge pa se čini kao da „sve vidi, sve zna", no i dalje je u nemogućnosti djelovanja. Bježi u svoje snove koji mu, kako se nada, dokazuju kako su mu otac i djevojčica Židovka još uvijek živi. Rade Šerbedžija odigrao je izvrsnu ulogu kao dječakov tetak. Nakon što su ga nacisti uhapsili i gotovo na mrtvo prebili, postaje ogorčeni alkoholičar invalid. U takvom okruženju i neprisutnosti osobe koja će ga usmjeravati, dječak ostaje sam sa svojim snovima i unutarnjim borbama koje zapisuje u dnevnik.

Klasična linearna naracija uvjerljivo prikazuje povijesni kontekst Drugog svjetskog rata, no dužina filma bitno usporava njegov ritam, upravo zbog repetitivnih scena koje su se mogle kratiti, a da se ne izgubi pripovjedna nit. Međutim, funkcionalno umetnuta izvandijegetska glazba Vlatka Stefanovskog bitno pridonosi uvjerljivom ugođaju ratne drame.

Share this article:

316 Hits

Trampolin: preskakanje tragične sudbine

Trampolin je prvi dugometražni igrani film redateljice Katarine-Zrinke Matijević. Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, a bavi se prikazom nesretnih obiteljskih odnosa.

U filmu se isprepleću tri priče o trima disfunkcionalnim dvočlanim obiteljima u kojima je psihofizičko zlostavljanje stavljeno u prvi plan. Pratimo živote djevojčice Line (Franka Mikolaci) koju majka doktorica (Lana Barić) "odgaja" batinama, dok baka šuti i njezine modrice skriva puderom u prahu. Tu su zatim Nikolina (Marija Tadić), koja radi u domu za nezbrinutu djecu i koja abortusima odbija potomke, te tinejdžerica Nika koja sanja o bijegu od majčinog terora.

Nedostatak figure oca, kako bi se na prvu činilo, nije idejna okosnica filma. Ideja je zapravo zasnovana na iskušavanju gledateljevih predrasuda prema likovima. Za rastrojenost i raspadnutost svih likova koji se u filmu pojavljuju postoji motivacija. Zato gledatelj, u početku zbunjen isprepletenim radnjama i postupcima, počinje osjećati toleranciju prema njima i shvaćati da svi imaju „tamnu" prošlost. Na primjer, postavlja se pitanje zašto Nikolina ne želi dijete, a radi s djecom koju voli? Je li to pitanje sebičnosti ili pak ne želi da joj dijete proživljava sličnu sudbinu kao napuštena djeca i da ga odgaja u nemoralnom svijetu? Zašto majka tinejdžerice ima strogi autoritaran odgoj? Je li problem u njoj ili u buntovnom djetetu koje se „vucara" sa starijim muškarcem? Gledatelj bi trebao, prije osuđivanja, ući u identitet svakoga lika i tek onda donijeti ispravan sud, ukoliko takav uopće postoji.

Trampolin je film koji podbacuje na tehničkim detaljima, pa su pojedine scene nemotivirane, neuvjerljive i nažalost, nedorađene. No, film idejno ima potencijala. Trampolin života, kao sredstvo pomoću kojeg će likovi pokušati „preskočiti" danu tragičnu sudbinu i zakoračiti u novu, potiče gledatelja na iskušavanje vlastitih granica empatije.

Share this article:

302 Hits

„Trampolin“, Katarina Zrinka Matijević (2016)

U sklopu 63. Pulskog filmskog festivala predstavljen je film Katarine Zrinke Matijević Trampolin. Film se bavi problemima unutar obitelji, a posebice odnosima između majke i kćeri. Kroz tri ženska protagonista različite dobi saznajemo njihove teške životne priče koje se u jednom trenutku presjecaju.

Na početku filma redateljica nas upoznaje s prvom i najmlađom protagonisticom Linom, sedmogodišnjom djevojčicom, čija histerična majka često pribjegava batinama. Linina baka svega je svjedok te prikriva djevojčici modrice puderom, dok se Linin ujak jedini protivi radikalnim metodama odgoja. Druga priča prati 17-godišnju Niku, srednjoškolku koja se često iskrada iz kuće i skriva detalje iz svojeg života od posesivne i također agresivne majke. Dok provode vrijeme izvan obiteljskog doma, Lina i Nika susreću se jednog dana na trampolinu i među njima se momentalno rađaju simpatija i prijateljstvo. Na Nikinu inicijativu, Lina jednog dana samostalno prijavljuje svoju majku u policijsku stanicu i završava u domu za nezbrinutu djecu, gdje ponovo postepeno gradi samopouzdanje. Tamo redateljica uvodi treći glavni lik, 40-godišnju učiteljicu ritmike Nikolinu, također žrtvu obiteljskog nasilja, koje je u zreloj dobi rezultiralo strahom od trudnoće i majčinstva. Nakon što se zbliži s Linom, počinje mijenjati svoje stavove.

Uz velik broj glumaca, iznimnim talentom istaknula se najmlađa članica postava, devetogodišnja Franka Mikolaci, čije su ekspresije i snalažljivost pred kamerom daleko ispred nekih od njezinih iskusnijih kolega. Neprirodnoj glumi pridonose i plošno prikazani odnosi među likovima, koji se objašnjavaju izlizanim replikama s komičnim prizvukom. Lokacije i scenografija također su dubiozne. Dom za nezbrinutu djecu izgleda kao dječji vrtić iz bajke s pretjerano brižnim skrbnicima i neograničenim mogućnostima izvannastavnih aktivnosti, kao što su balet ili tae kwon do. Interijeri stanova Linine, Nikine i Nikolinine obitelji odišu luksuzom i ne odaju nikakav dojam intime i individualnosti neke obitelji, što bi se ipak moglo protumačiti kao pokušaj prikazivanja kontrasta između uglađene površine i mračnih događaja koji se zbivaju iza nje. Zanemarimo li sve nabrojano, u oči možda i najviše bode zadnja trećina, u kojoj se prebrzo izmjenjuju sekvence i događaji, što odaje dojam da je filmskoj ekipi ponestalo vremena te su nabrzinu odlučili sklepati završetak. Dobro zamišljen, no nespretno realiziran, Trampolin ne ostavlja gledatelju prostora za reflektiranjem nad zabrinjavajućim postotkom učestalosti nasilja u obitelji, što je trebala biti i poanta ovog filmskog uratka.

Share this article:

278 Hits

„Nezakonito“, Adrian Sitaru (2016)

Proslavljeni rumunjski redatelj nezavisnog filma Adrian Sitaru donosi svoj četvrti dugometražni uradak pod nazivom Nezakonito. Kako već sam naslov insinuira, film se bavi dvjema neugodnim temama: abortusom i incestom.

Gledatelj upoznaje peteročlanu obitelj, naizgled sretnu i usklađenu, za vrijeme zajedničke večere: oca Victora i njegovo četvero odrasle djece – Cosma, Gildu i blizance Sashu i Romea. Razgovor o temi pobačaja, koje je navodno za vrijeme Ceauşescuovog komunističkog režima spriječavao otac, dovodi do sukoba među članovima obitelji. Svađa prerasta u tučnjavu,zbog čega otac iseljava iz vlastitog stana. Ubrzo se fokus seli na odnos brata i sestre, koji dijele sobu i krevet te su u strastvenoj ljubavnoj vezi. Sasha osjeća užasnu krivnju i pokušava okončati aferu, dok Romeo tvrdi da su njegove emocije iznad društvenih konvencija. Rasplet radnje donosi moralnu dilemu za sve članove obitelji, prilikom koje i otac obitelji mora razmotrit svoja stajališta vezana uz zabranu pobačaja, ali i pokušati premostiti veliki međugeneracijski jaz oblikovan odrastanjem u različitim političkim režimima.
Specifičnim načinom snimanja, gdje redatelj kamerom iz ruke lovi protagoniste unutar skučenog stana, kao i gotovo improviziranim replikama, postiže se neposrednost koja gledatelju omogućuje da zauzme poziciju protagonista. Nakon što je uvučen u obiteljsku dramu, postaje jasno koliko je lako suditi izvana i kako se perspektiva mijenja kada se situacija promatra iz pozicije jednog od članova obitelji.
Dobro izgrađeni karakteri likova te njihovi kompleksni međusobni odnosi udružuju se s uvjerljivom glumom cijelog tima, čime se postiže efekt lake prohodnosti i tečnosti filma uspkros zahtjevnoj tematici. Eventualno neuvjerljiva završna scena ostavlja dojam da je filmski tim bio primoran film prebrzo privesti kraju, čemu u prilog ide i činjenica da je snimljen unutar dva tjedna na samo jednoj lokaciji i s minimalnim budžetom. Redatelj ovim uratkom prelazi okvire analize incesta kroz moralnu vertikalu, čime granica između prihvatljivog i neprihvatljivog postaje fluidna pa gledatelj sam odlučuje koji će stav zauzeti.


Share this article:

308 Hits

Život je truba: glazbeno-filmska disharmonija

Redatelj Antonio Nuić okupio je veliku glumačku postavu u svom novom filmu Život je truba. Udaljavanjem od tematike svojih prethodnih filmova Sve džaba i Kenjac, spremio je jednostavnu obiteljsku dramu.

Život je truba prati mladi bračni par, Borisa (Bojan Navojec) i Anu (Iva Babić) u čiji život (i stan) se useljava Borisova majka Klara (Mirela Brekalo). Klara je devastirana sumnjom da njezin muž Zdravko (Zlatko Vitez) ima izvanbračnog sina Piku (Filip Križan). Kako bi obiteljska drama dostigla svoj vrhunac, muzičar Boris mora pronaći običan posao, njegova žena Ana je trudna, a njegov brat Dragec (Goran Navojec) je kockar koji duguje Piki poveću novčanu sumu.

Dramu krase predivni kadrovi Zagreba, uvid u intimni prostor vjenčanja te dočeka Božića, kao i glazbena podloga koju je očito birao istinski ljubitelj glazbe. No Život je truba svojim sadržajem zasigurno bi mnogo bolje funkcionirao u formatu televizijske serije: devedesetak minuta nažalost nije bilo dovoljno za saživiti se s Nuićevim očito simpatičnim likovima, kao ni osjetiti njihove istinske emocije, koje ostaju nedorečene.

Život je truba sjajno je koncipirana priča koja je imala visok potencijal sa svojom realističkom dramom svakodnevnih situacija, umjerenom emotivnošću i simpatičnim likovima koji traže da ih gledatelj zavoli. Nažalost, taj potencijal nije ostvaren, pa pred nama, nažalost, ostaje nedovršena gomila sjajnih namjera.

Share this article:

99 Hits
image

Venues

14 Festival venues

More
predsjednica

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu
 CROATIAOSIGURANJE