Blog mladih filmofila

​U sklopu 63. Pulskog filmskog festivala predstavljen je film Katarine Zrinke Matijević Trampolin. Film se bavi problemima unutar obitelji, a posebice odnosima između majke i kćeri. Kroz tri ženska protagonista različite dobi saznajemo njihove teške životne priče koje se u jednom trenutku presjecaju.

Na početku filma redateljica nas upoznaje s prvom i najmlađom protagonisticom Linom, sedmogodišnjom djevojčicom, čija histerična majka često pribjegava batinama. Linina baka svega je svjedok te prikriva djevojčici modrice puderom, dok se Linin ujak jedini protivi radikalnim metodama odgoja. Druga priča prati 17-godišnju Niku, srednjoškolku koja se često iskrada iz kuće i skriva detalje iz svojeg života od posesivne i također agresivne majke. Dok provode vrijeme izvan obiteljskog doma, Lina i Nika susreću se jednog dana na trampolinu i među njima se momentalno rađaju simpatija i prijateljstvo. Na Nikinu inicijativu, Lina jednog dana samostalno prijavljuje svoju majku u policijsku stanicu i završava u domu za nezbrinutu djecu, gdje ponovo postepeno gradi samopouzdanje. Tamo redateljica uvodi treći glavni lik, 40-godišnju učiteljicu ritmike Nikolinu, također žrtvu obiteljskog nasilja, koje je u zreloj dobi rezultiralo strahom od trudnoće i majčinstva. Nakon što se zbliži s Linom, počinje mijenjati svoje stavove.

Uz velik broj glumaca, iznimnim talentom istaknula se najmlađa članica postava, devetogodišnja Franka Mikolaci, čije su ekspresije i snalažljivost pred kamerom daleko ispred nekih od njezinih iskusnijih kolega. Neprirodnoj glumi pridonose i plošno prikazani odnosi među likovima, koji se objašnjavaju izlizanim replikama s komičnim prizvukom. Lokacije i scenografija također su dubiozne. Dom za nezbrinutu djecu izgleda kao dječji vrtić iz bajke s pretjerano brižnim skrbnicima i neograničenim mogućnostima izvannastavnih aktivnosti, kao što su balet ili tae kwon do. Interijeri stanova Linine, Nikine i Nikolinine obitelji odišu luksuzom i ne odaju nikakav dojam intime i individualnosti neke obitelji, što bi se ipak moglo protumačiti kao pokušaj prikazivanja kontrasta između uglađene površine i mračnih događaja koji se zbivaju iza nje. Zanemarimo li sve nabrojano, u oči možda i najviše bode zadnja trećina, u kojoj se prebrzo izmjenjuju sekvence i događaji, što odaje dojam da je filmskoj ekipi ponestalo vremena te su nabrzinu odlučili sklepati završetak. Dobro zamišljen, no nespretno realiziran, Trampolin ne ostavlja gledatelju prostora za reflektiranjem nad zabrinjavajućim postotkom učestalosti nasilja u obitelji, što je trebala biti i poanta ovog filmskog uratka.

​Proslavljeni rumunjski redatelj nezavisnog filma Adrian Sitaru donosi svoj četvrti dugometražni uradak pod nazivom Nezakonito. Kako već sam naslov insinuira, film se bavi dvjema neugodnim temama: abortusom i incestom.

Gledatelj upoznaje peteročlanu obitelj, naizgled sretnu i usklađenu, za vrijeme zajedničke večere: oca Victora i njegovo četvero odrasle djece – Cosma, Gildu i blizance Sashu i Romea. Razgovor o temi pobačaja, koje je navodno za vrijeme Ceauşescuovog komunističkog režima spriječavao otac, dovodi do sukoba među članovima obitelji. Svađa prerasta u tučnjavu,zbog čega otac iseljava iz vlastitog stana. Ubrzo se fokus seli na odnos brata i sestre, koji dijele sobu i krevet te su u strastvenoj ljubavnoj vezi. Sasha osjeća užasnu krivnju i pokušava okončati aferu, dok Romeo tvrdi da su njegove emocije iznad društvenih konvencija. Rasplet radnje donosi moralnu dilemu za sve članove obitelji, prilikom koje i otac obitelji mora razmotrit svoja stajališta vezana uz zabranu pobačaja, ali i pokušati premostiti veliki međugeneracijski jaz oblikovan odrastanjem u različitim političkim režimima.
Specifičnim načinom snimanja, gdje redatelj kamerom iz ruke lovi protagoniste unutar skučenog stana, kao i gotovo improviziranim replikama, postiže se neposrednost koja gledatelju omogućuje da zauzme poziciju protagonista. Nakon što je uvučen u obiteljsku dramu, postaje jasno koliko je lako suditi izvana i kako se perspektiva mijenja kada se situacija promatra iz pozicije jednog od članova obitelji.
Dobro izgrađeni karakteri likova te njihovi kompleksni međusobni odnosi udružuju se s uvjerljivom glumom cijelog tima, čime se postiže efekt lake prohodnosti i tečnosti filma uspkros zahtjevnoj tematici. Eventualno neuvjerljiva završna scena ostavlja dojam da je filmski tim bio primoran film prebrzo privesti kraju, čemu u prilog ide i činjenica da je snimljen unutar dva tjedna na samo jednoj lokaciji i s minimalnim budžetom. Redatelj ovim uratkom prelazi okvire analize incesta kroz moralnu vertikalu, čime granica između prihvatljivog i neprihvatljivog postaje fluidna pa gledatelj sam odlučuje koji će stav zauzeti.

​Drugi film francuske redateljice Lucile Hadžihalilović uvodi nas u distopijski svijet priobalnog gradića. Sadrži primjese horora i SF-a, a umjesto na zaplet, naglasak se stavlja na vizualni doživljaj.

Nicolas je dječak predpubertetske dobi koji odrasta na izoliranom otoku. Svoje dane provodi crtajući u blokić, dok se njegovi vršnjaci zabavljaju igrom u pijesku. Ubrzo shvaćamo da u sanjivom gradiću s identičnim bijelim kućama postoje samo žene i dječaci. Nakon što uoči truplo dječaka s morskom zvijezdom na trbuhu na dnu mora, Nicolas počinje sumnjati da nešto nije u redu sa zajednicom u kojoj živi te svojim propitkivanjem potiče tenzije i seriju neobičnih događaja koji završavaju u sablasnoj betonskoj bolnici, gdje se dječake odvodi na „liječenje". Nedostatak intimnosti u odnosu s majkom Nicolas nadomješta zbližavanjem s jednom od medicinskih sestara u bolničkom kompleksu. Naizgled kao i ostale, androginih crta lica i bijelih obrva, ističe se svojom riđom kosom, kao bojom koja u filmu predstavlja odmak od cijelokupne hladne zeleno-plave palete. Kroz pažljivo raspoređene motive tijekom filma, gledatelju se otkriva da ova zajednica prakticira neobičan način razmnožavanja sličan morskim organizmima.

Tradicionalni elementi bajke, kao što je buntovni protagonist koji svojom neutaživom znatiželjom pokreće i mijenja svijet, u Evoluciji ​su nadograđeni suvremenom tematikom rodnih i spolnih uloga. Dok su žene prikazane kao rezervirane i glave obitelji, dječaci su emotivniji i zaduženi za nošenje potomaka. Dijalozi i zaplet su minimalni, ali uz pomoć scenografije i simetričnih kadrova redateljica gradi impresivan vizualni dojam. Poput valova iz filma koji uvijek iznova nailaze i zapljuskuju obalu, elegantno izvedeni elementi horora tu su tek toliko da uznemire gledatelja. Fokus na formu, dok sadržaj ostaje nedorečen, ostavlja dovoljno prostora za vlastitu interpretaciju.

​Austrijska redateljica Ruth Beckermann kao tekstualnu podlogu za svoj novi film Odsanjani uzima razmjenu ljubavnih pisama između dvije velike ličnosti njemačke poezije 20. stoljeća: Ingeborg Bachmann i Paul Celana. 

U centar radnje stavlja dvoje mladih glumaca  – Anju Plaschg, inače poznatu austrijsku pjevačicu zanosnog glasa, i Laurencea Ruppa, člana Bečkog nacionalnog teatra, koji jedan nasuprot drugome čitaju ljubavnu korespondenciju u vizualno atraktivnom tonskom studiju Bečkog radijskog centra. Dvoje glumaca, otprilike iste starosti kao i pjesnici kada su se upoznali, isto tako i vizualno odgovaraju njihovom tipu: Plaschg se ističe kao iznimno lijepa, punih usana, melodioznog glasa, sanjivog pogleda te iste frizure kao i pjesnikinja na vrhuncu svoje karijere. 

Kroz sadržaj čitanih pisama ubrzo se postiže atmosfera nabijena snažim emocijama koje su često i kontradiktorne. Pjesnici međusobno izjavljuju ljubav, ali i nerazumijevanje, bespomoćnost i osudu – Celan je dijete ubijenih židova u koncentracijskom logoru, dok je Bachmann kći pristaše nacističkog režima. Prostorna distanca i otuđenost iz pisama suprotstavlja se fizičkoj konfrontaciji u studiju te se mladim glumcima na licu postepeno očitava proživljavanje emocija protagonista iz pisama. Ovdje leži i glavna ideja redateljice – suočiti mlade glumce s pjesnicima čija pisma interpretiraju, a kroz to i što realističnije prenijeti gledatelju kako se veza između Bachmann i Celana postupno uvlači u njihovu stvarnost. Dramatičnu atmosferu u studiju prekidaju pauze glumaca na vanjskom stubištu, tijekom kojih zajedno puše, slušaju glazbu, diskutiraju o vezi pjesnika, ali i svakodnevnim suvremenim temama poput tetovaža koje ima mlada glumica i njezinoj karijeri. Time se još više dobiva na efektu zbližavanja dvoje protagonista, dvije dimenzije priče stapaju se u jednu, a lica glumaca poistovjećuju se s ljubavnom pričom iz pisama. Cijelokupnoj atmosferi pridonosi i kompozicija kadra, odabir pastelne palete boja i pomno odabrana kostimografija.

Ruth Beckermann uz pomoć izvrsne dikcije i mimike mladih glumaca prenosi snažnu atmosferu ljubavne priče prošlog stoljeća u suvremeni kontekst. Tome pridonosi i sam jezik, koji je kompleksan, ali otvara mogućnost za diskusiju i interpretaciju u današnje doba.

U sklopu 63. Pulskog filmskog festivala premijerno su prikazane Pomutnje, dokumentarni film Lane Kosovac koji prati probe i pripreme za istoimenu predstavu u režiji Branka Brezovca nastaloj prema romanu Roberta Musila Pomutnje gojenca Törlessa (1906). U početku zamišljen kao making of nastanka predstave, projekt je prerastao u kreativni autorski dokumentarac i ujedno diplomski rad autorice na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Od prvih proba do finalne izvedbe u New Yorku prate se Adrian Pezdirc, Domagoj Janković, Dado Ćosić i Hrvojka Begović, perspektivni mladi glumci na zadnjoj godini studija koji se suočavaju s nizom kreativnih i produkcijskih problema. Radi se o ambicioznoj generaciji glumaca, koja malo toga prepušta slučaju i maksimalno se angažira po pitanju vlastite karijere, pri čemu se više puta ističe kako novac u svemu igra najmanju ulogu. Kamera često prati neformalne situacije tijekom proba, što gledatelja brzo uvlači u njihov kreativni i privatni život. Paralelno s tim, kroz email prepiske s producenticom Gordanom Vnuk i mentorom Nenadom Puhovskim redateljica uvodi primjere prepreka s kojima se i sama susretala tijekom realizacije projekta, kao što su nedodstatak filmske opreme i greške u komunikaciji cijelog tima. Pritom je znakovita scena u kojoj kazališni glumci preuzimaju vodstvo nad kamerom te intervjuiraju redateljicu i snimatelje, kao da su glumci u vlastitom filmu. Ovom zamjenom izjednačava se problem koji djele današnji mladi filmaši i kazalištarci, a to je da im se u gotovo nemogućim uvjetima postavljaju nerealna očekivanja.

U filmu je vješto prikazan kontrast, tj. sraz između mlađe generacije glumaca i starije generacije kazališnih redatelja i producenata, čime se uspješno sumira zeitgeist generacije koja je upravo stupula na scenu, bez obzira radilo se o filmu, kazalištu ili nekoj drugoj kulturnoj djelatnosti.

U svom najnovijem dugometražnom filmu, Snježana Tribuson jasno daje do znanja svoj cilj – snimiti nepretencioznu feel good komediju, na kakve se u hrvatskoj kinematografiji i ne nailazi previše.

Po uzoru na slične strane uspješnice, kao vrijeme radnje Tribuson odabire predblagdansku božićnu atmosferu grada Zagreba, pri čemu vješto isprepleće nekoliko životnih priča samaca koji tragaju za pravom ljubavi. Redateljica namjerno koristi stereotipne ženske likove – poštene, naivne i uvijek iznova povrijeđene u promašenim ljubavnim vezama, kojima suprotstavlja one stereotipne muške – zavodnike, preljubnike i sebičnjake. Od crno-bijele podjele odskače eventualno lik Ksenije Pajić, koja u ulozi medicinske sestre predstavlja moralnu vertikalu. Njezin lik na trenutke je iritantan sa svojim predrasudama i osuđivanjem ishitrenih postupaka svojih ženskih kolegica, no naposljetku djeluje kao katalizator radnje, bez koje ne bi ni bilo raskošne kulminacije jedne ljubavne priče. U ovoj modernoj bajci na kraju nitko ne ostaje zakinut za svoju bolju polovicu, a ugođaj tek povremeno prekida neka nasumična morbidna scena vezana uz samoubojstvo, smrt ili trovanje hranom likova. 

Bajkovitoj i toploj blagdanskoj noti pridonosi i kazališna izvedba opere Don Giovanni, kao i to što se Mozartov naslovni junak spretno nadovezuje na muški lik majstora Ljube (Goran Navojec) u ovom filmu. Čak ni elementi koji odudaraju od stvarnosti, kao što su žohari u 3D animaciji koji veselo trčkraju po interijeru slastičarne ili kutije s paprenjacima koje zasjaje crvenom bojom tik prije reokreta u priči, ne djeluju pretjerano ni kičasto. Posebna je pozornost posvećena scenografiji i širokom spektru boja koji ovaj film dodatno čine onim što i jest – oku ugodna, bezbrižna ljubavna komedija.