Blog mladih filmofila

Lazar​ je treći dugometražni igrani film makedonskog reditelja Svetozara Ristovskog. Donekle slično njegovom filmu ​Iluzija (2004), film se usredotočava na mladog pojedinca pod utjecajem okruženja. Lik iz naslova je Lazar (Vedran Živolić), momak koji se, nakon što ga otac napusti, počne baviti švercom imigranata u Grčku preko Makedonije. Zaplet pokreće njegovo zaljubljivanje u Katerinu (Nataša Petrović), zbog koje želi napustiti taj posao i započeti drugačiji život. Premisa o dobroj osobi u lošem društvu često je korištena, no to ne predstavlja problem za film, jer je tema ilegalaca ne samo suvremena, već i trenutačno relevantna. Problem predstavlja glavni lik, s kojim je teško suosjećati. Tajnovitost i izraženija, kazališna gluma Vedrana Živolića čine ga patetičnim, iako u kontekstu uloge njegov nastup i funkcionira.

U prvoj trećini filma publiku se uvodi u život protagonista, makar ovaj dio traje toliko dugo da se možemo zapitati kuda, zapravo vodi. Primijetilo se to i u pulskoj Areni, jer je tijekom prvog dijela publika napuštala film, dok su svi koji su izdržali prvih pola sata ostali do samoga kraja na svojim mjestima. Radnja postaje zanimljivija nakon što se u Lazarov posao uključuje sestrin muž, koji postaje jednako važnom karikom u priči. Njegovim uvođenjem u posao, radnja napreduje i postaje zanimljiva.

Lazaru ne nedostaje ni lijepih scena, a posebno se ističu one između Lazara i Katerine. U zapletu ona ima ulogu katalizatora, jer utječe na Lazarove postupke, ali nema samostalnu funkciju. Ipak, gledati njih dvoje u krevetu, dok ona svira improviziranu violinu na njegovoj ruci, lijep je predah od sumorne stvarnosti grada u kojem žive.

Pojedini detalji ostali su nedorađeni, a neka pitanja neodgovorena, makar ovo ne predstavlja toliki problem. ​Lazar ​je većinom solidna i vrlo gledljiva drama s humorom ubačenim u savršenim trenucima i poantom koja odjekuje u današnjici.

​63. Pulski filmski festival otvorila je komedija Sve najbolje redateljice i scenaristice Snježane Tribuson. Nagrađivana autorica uvodi nas u živote nekoliko likova iz zagrebačke svakodnevice u predbožićno vrijeme. Polazeći od žohara koji otruju bademe i postaju pokretačima radnje, Tribuson stupnjevitim slijedom događaja stavlja naglasak na međuljudske odnose te kako njihov izostanak utječe na pojedince.

Film prati nekoliko likova čije se priče isprepleću. U središtu radnje su Verica (Ksenija Marinković), slastičarka koju sestra ponuka na potragu za onim pravim te operni pjevači Brankica (Renata Pokupić) i Martin (Ozren Grabarić) koji, ostavljeni od svojih partnera, gube nadu u ponovnu ljubav. U vrtlogu karaktera ima još mnoštvo likova koji pridonose temi potrage za ljubavlju i osamljenosti, kao što su naivna medicinska sestra Goga (Dora Fišter Toš) i umirovljeni Tomo (Bogdan Diklić), čija se usamljenost manifestira kroz razgovor s povrćem. Likovi su lišeni duboke psihološke karakterizacije, ali opet nisu plošni, što ih čini pristupačnijima. Radnja se gradi na osnovnim informacijama koje znamo o svakom pojedinom liku, a daljnji tijek fabule ne dovodi do značajnih otkrića, osim što uspostavlja nove odnose s drugim likovima.

Tribuson se fokusira na motivaciju likova: kod Verice je to pronalazak partnera, dok je kod Brankice riječ o pokušaju bijega od urbane radne atmosfere. Na taj način Tribuson u mnogim epizodama omogućava gledatelju lakše praćenje fabule pokrenute činjenicom da su medenjaci slastičarke Verkice bili otrovani, što dovodi do niza lančanih reakcija. Kao posljedica toga likovi dobivaju veći prostor za interakciju, koja u predblagdanskom periodu ističe potrebu za socijalizacijom. Tribuson aludira na prisutnost blagadnske depresije prikazom samoubojstva pištoljem u zgradi preko puta Martinove i smrzavanjem starca posjednutog pored Verkice na klupi Zrinjevca, ali olakšava turobnost situacije nesmotrenošću protagonista koji ne shvaćaju o čemu je zapravo riječ, čime dobiva i na humoru. 

Zanimljivo je također da redateljica izostavlja negativne likove iz cjelokupne priče i zaključava ju bajkovitim sretnim završetkom. Sve najbolje sadrži neke elemente koji podsjećaju na ustaljenu formu bajke, od samog ugođaja filma, situacija u kojima je potrebna intervencija udvrača/spasitelja (Ljubo kada oslobađa zatvorenu Verici iz kupaonice) do otrovanih medenjaka koji poput motiva jabuke ili vretena potaknu stvaranje novih ljubavi. Istovremeno, bitno je referiranje na Mozartovu operu Don Giovanni, čija se pojavnost osim u izvedbeno scenskom smislu iščitava u liku ličioca Ljube i kroz izravno citiranje dijaloga iz libreta (kao način premošćivanja jezične barijere između Martina i Verice), čime se postiže sentimentalan ton. Bilo to sladunjavo ili ne, Tribuson za sve likove koji to zaslužuju pronalazi mir i sreću koju ne opisuje detaljno, već znakovito oblikuje u završnom kadru božićnog druženja likova dok gledaju prve pahulje snjega kroz prozor.

Snježana Tribuson ostaje vjerna svojem pozitivno intoniranom opusu koji unatoč povremenim pretjerivanjima djeluje skladno i daje nadu svima da je ona ili onaj pravi tu negdje – samo treba progledati kroz mrak.

U S one strane pratimo priču o likovima koji ni nakon 20 godina ne mogu ostaviti prošlost iza sebe. Film je nastao u hrvatsko-srpskoj koprodukciji, reditelj je Zrinko Ogresta, a premijerno je prikazan na Berlinaleu, gdje je osvojio i posebno priznanje žirija Mreže europskih kina.

Medicinska sestra Vesna (Ksenija Marinković) živi prosječan život u Zagrebu. Jedan će poziv u njezin život unijeti pomutnju. Uskoro saznajemo da je s druge strane njezin muž Žarko (Lazar Ristovski), koji je bio optužen za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, a sada živi u Beogradu. Postaje očigledno da se Vesna skriva od njegove prošlosti, živi pognute glave, u sjenci, kako bi izbjegla poveznicu sa Žarkom i njegovim nedjelima. Vesnino skrivanje suptilno je prikazano i vizualnim postupcima  – čestim kadrovima u kojima je Vesna skrivena iza zida, zavjese ili snimana s leđa. U trenutku kada se njezina ljubav ponovno budi i kada gledatelj pomisli da je S one strane  konvencionalna drama, dolazi do obrta. Film dobiva novu dimenziju i postaje napet. Za razliku od Vesne, koja ne dobije odgovore, gledatelji tijekom filma dobivaju natuknice o istini.

Scene svakodnevice i postepenog otkrivanja detalja iz prošlosti iznimno se uspješno izmjenjuju, jer se ni u jednom trenutku ne osjeti da nešto nadvladava ili traje nepotrebno dugo.

Vesnina djeca, kao sporedni likovi, također razvijaju svoje priče o nemogućnosti da nađu posao ili pak o osobnom odnosu s ocem. Te sudbine ostaju nedorečene, što može zasmetati, ali njihova uloga je primarno da dodatno ilustriraju situaciju u kojoj su se kao obitelj godinama nalazili.

Može li se od prošlosti uopće pobjeći i koliko treba da je se zaboravi? I ovo su pitanja kojima se bavi redatelj. Ogrestin film ima za podlogu rat, ali pokreće osobe teme, a priču podjednako predstavlja vizualno, koliko glumački i dramaturški. Nedostatak muzičke podloge doprinosi dojmu realizma, a film uspijeva zadržati pažnju do samoga kraja.

Film o grupi partizana u NDH, koji pokušavaju ubiti Hitlera i ne zvuči toliko neobično, ali kada se tome doda da im je plan pobijediti na natjecanju talent showa 'Čimbenik X' i tako ući na prijem kod Ante Pavelića, uši se načule. Ljubiteljima bizarnih koncepata ne odmaže ni činjenica da je redatelj Ivan-Goran Vitez prethodno snimio Šumu sumarum (2010), koja je također izazvala oprečne reakcije publike.

Narodni heroj Ljiljan Vidić prati istoimenog junaka, seoskog mladića koji piše poeziju, a san mu je da se uključi u Narodnooslobodilačku borbu. Spletom okolnosti dospijeva među partizane, nakon što to odobri njihov čovjek za ljudske resurse, jer je Vidić potvrdio da o okupatoru zaista misli 'sve najgore'. Zbog svog poetskog shvaćanja rata, Ljiljan se ne uklapa u skupinu partizanskih boraca i pijanaca – naivan je i pušta da ga drugi ljudi i situacije određuju, umjesto da sam uzima stvari u svoje ruke. Tek nakon susreta s Titom (za koji publika na prvu nije sigurna je li san ili ne) i njegovom self-help politikom, Ljiljan dobija na odlučnosti i preuzima inicijativu u već spomenutom planu.

Šale ili reference na današnjicu i prošlost nalaze se na svakom koraku, a njihova uspješnost varira. Od sjajne male uloge Mile Kekina kao bankomata, do hipstera (HIP – Hrvatski intelektualni pokret), koji su u sceni gotovo jednako naporni kao i u stvarnost. Čitava priča ostavlja utisak kao da je rezultat igre između scenarista i redatelja, koji su spontano išli kuda ih je misao vodila, bez točno određene poante, znajući samo da mnoge od njih žele uprizoriti.

Spojili su vječno popularne ratne filmove i komediju jasno ismijavajavši današnje shvaćanje rata, kapitalizma, konzumerističkog društva, reality televizije i vegeterijanaca. Nije ovo toliko komedija o Drugom svjetskom ratu, koliko je rat dio suvremenog medijskog cirkusa.

Narodni heroj Ljiljan Vidić neodoljivo podsjeća na Tarantinove Nemilosrdne gadove (2009), počevši od toga da je priča podijeljena na poglavlja, pa sve do same premise o ubojstvu nacističkog vođe. Netko će na tu činjenicu reagirati uzvikujući 'plagijat!', dok će drugi reći da je utjecaj redatelja na redatelje posve normalna stvar. U svakom slučaju, Narodnog heroja bilo bi dobro shvatiti kao zabavu, jer ako se pokuša izvući nešto ozbiljnije i nešto nad čime bi se zamislili, veća je šansa da će se doživjeti razočarenje.

Radnju filma pratimo iz pozicije dječaka Zorana (David Todorovski) u realističkim uprizorenjima Drugog svjetskog rata. Zoran nam daje prikaz cjelokupnog društva okupiranog Skoplja. Njegovim očima gledamo nacističke akcije deportacije židovskih stanovnika, malobrojne snage otpora, svakodnevni život na ulicama, a posebna se pažnja posvećuje stanju prosječne obitelji. 

Drama o propadanju obitelji tijekom rata počinje kada Zoranova majka Lica (Lucija Šerbedžija) zbog niza životnih neprilika počinje raditi kao kućna pomoćnica visokopozicioniranog nacističkog vojnika Hansa (Mikko Nousiainen). Licin muž na ratištu je s partizanima, njezin zet Gjorgija (Rade Šerbedžija) nakon premlaćivanja ostaje hendikepiran, a tu je još i bolesna baka koja gubi svijest o stvarnosti. Vrhunac drame dostiže se razvojem afekcija Hansa i Lice.

Pored iznimne priče, koju je već u startu nudio Jovanovićev predložak, film je iznimno snažan i u drugim segmentima, posebice kamerom. Likovi su unutar kadra pozicionirani tako da su lijevo centrirani pozitivci, dok su desno smješteni negativci. Kolor paleta se mijenja od izrazito hladnih boja u kojima se odvijaju scene nacističke brutalnosti pa do zasićenih toplih boja u sekvencama Zoranovih snova. Kostimografija i scenografija, besprijekorno urađene, dodaju jedinstveno realitičnu notu vremena u filmu.

Oslobođenje Skoplja besprijekorno je odrađen film u svim segmentima, koji kvalitetom realizacije otvoreno konkurira visokobudžetnim povijesnim dramama. Obitelj Šerbedžija ovom adaptacijom sačuvala je od zaborava fantastičnu dramu vrijednu gledanja.

Što se dogodi kada krivog čovjeka pošaljete u lov na udovice hrvatskih branitelja koje žive u izvanbračnim zajednicama, a primaju mirovine svojih pokojnih supružnika?

Upravo u ovoj temi redatelj Pavo Marinković pronašao je inspiraciju za svoj novi film. Primanje mirovina dovodi se u pitanje kod udovica koje su u izvanbračnoj vezi duljoj od tri godine pa neke od njih odluče svoje nove veze skrivati pred očima zakona. Predstavnici maštovito osmišljene državne službe koje kreću u lov na kršitelj(ic)e zakona dva su različita karaktera: to su nezaposlen biolog Krešo (Stjepan Perić), koji je posao istraživanja udovica dobio preko veze, i njegov kolega Šikić (Dražen Ķühn), nezamjetni policijski službenik. Inspektori nailaze na čitav niz raznolikih likova: jedna od udovica koje susreću promijenila je seksualnu orijentaciju, a tu je i jedan udovac. 

Na putovanjima njih će dvojica bolje upoznati same sebe, dok će udovica Dunja (Ecija Ojdanić) svojim temperamentom i jasnim stavom osvojiti jednog od inspektora. S njime će se upustiti u ljubavnu vezu i tako dovest u pitanje njegov brak. 

Okolica Dalmatinske zagore prilagodljiva je okolina koja olakšava snimanje i samu scenografiju ​Ministarstva ljubavi, a situacije u filmu na pomalo čudan, ali i duhovit način ukazuju na potrebu čovjeka da ne bude sam.

Ukratko, radi se o romantičnoj komediji s elementima melodrame, a sam naslov predstavlja i poruku koju redateljica šalje svojim likovima pripremivši sretan kraj njihovim nedaćama.

Maja Oskoruš

Na otvaranju 63. Pulskog filmskog festivala premijerno je prikazan film Sve najbolje redateljice i scenaristice Snježane Tribuson. Božićna romantična komedija za sve uzraste predstavlja osvježenje u hrvatskoj kinematografiji i definitivno ide u korak s boljim europskim komedijama, koje smo imali prilike vidjeti.

Radnja prati više isprepletenih priča. Odvija se u vrijeme Božića, što filmu daje dodatni ugođaj, ali i odličnu podlogu za priču o usamljenosti za vrijeme blagdana. Glavni likovi su slastičarka Verica (Ksenija Marinković), operna pjevačica Brankica (Renata Pokupić) i Španjolac Martin (Ozren Grabarić). Verica je žena srednjih godina koja se brine o svojoj sestri oboljeloj od raka, a u bolnici upoznaje soboslikara Ljubu (Goran Navojec) u kojega se zaljubljuje. Opernu pjevačicu Brankicu partner je ostavio zbog druge žene, a njezin kolega, operni pjevač Martin, također je razveden. Svi su oni ili razočarani u ljubav ili su od nje odustali i veže ih osjećaj usamljenost tijekom blagdana. 

Zanimljivo ispričan tijek događaja pretvorit će živote likova u Božićnu bajku i dovesti ih do ispunjenja ljubavnih želja. U radnji se naglasak stavlja na detalje kroz koje prepoznajemo navike i unutarnje karakteristike likova: Verica svoje dnevne obveze  svakodnevno zapisuje na post it papiriće, dok Martin sa sobom nosi prepariranu ribu, koja ga podsjeća na prošli brak. Scena u bolnici, u kojoj Martin u masi pacijenata pjeva Brankici, djeluje suvišno, jer smo takve situacije previše puta vidjelu u sličnim filmovima. 

Vrijedi istaknuti da je Renata Pokupić izvrsno odigrala ulogu Brankice, makar nije profesionalna glumica nego operna pjevačica. Uz glumu, hvale je vrijedna i režija Snježane Tribuson, kao i scenografija i kamera koje spektrom boja, dobro odabranim lokacijama i njihovim uređenjem, izvrsno dočaravaju božićni ugođaj.

Martina Marasović

Žiga Virc, mladi slovenski redatelj, koristi svoje dosadašnje filmsko iskustvo rada u području dokumentarnog filma kako bi svojim novim djelom Houston, imamo problem! pomaknuo granice žanra. Virc se služi za domaću kinematografiju ne tako čestim konceptom dokufikcije te kombiniranjem arhivskih snimaka, povijesnih činjenica i mašte pruža neobičan pogled na jugoslavensku povijest.

Houston, imamo problem! temelji se na premisi da se 60-ih godina prošlog stoljeća Jugoslavija uključila u "svemirsku trku" SAD-a i SSSR-a. Mit koji nam Virc servira dobro je razađen od prvog do posljednjeg kadra: koristi arhivske snimke Tita, nudi zabavne detalje iz tamnih dana jugoslovenske povijesti, a time razvija i paralelnu priču o susretu davno izgubljenog oca, inače inženjera jugoslavenskog svemirskog programa, i njegove kćerke. Jedan od sugovornika je i slovenski pop-filozof Slavoj Žižek, čime se parodira moderna televizijska dokumentarnost, a pogotovo filmovi o teorijama zavjere.

Arhivski snimci u određenim momentima toliko su dobro kompjuterski obrađeni da je poprilično teško ne povjerovati u njihovu vjerodostojnost. Houston posjeduje i sitnu manu, vezanu uz paralelni zaplet o susretu izgubljenog oca i kćerke. Scene u kojima se javlja ova priča su kratke, pokušavaju igrati na emotivnu kartu no među glumcima nema kemije.

Houston, imamo problem! istinski je jedinstven dokufikcijski rad u kinematografiji regije, pa samim time već u startu predstavlja materijal vrijedan gledanja. Krase ga i zanimljiva priča i sjajna produkcija, koje su posložene tako da pružaju odličnih devedeset minuta filmske zabave.

Arman Fatić