63. Pulski filmski festival otvorila je komedija Sve najbolje redateljice i scenaristice Snježane Tribuson. Nagrađivana autorica uvodi nas u živote nekoliko likova iz zagrebačke svakodnevice u predbožićno vrijeme. Polazeći od žohara koji otruju bademe i postaju pokretačima radnje, Tribuson stupnjevitim slijedom događaja stavlja naglasak na međuljudske odnose te kako njihov izostanak utječe na pojedince.
Film prati nekoliko likova čije se priče isprepleću. U središtu radnje su Verica (Ksenija Marinković), slastičarka koju sestra ponuka na potragu za onim pravim te operni pjevači Brankica (Renata Pokupić) i Martin (Ozren Grabarić) koji, ostavljeni od svojih partnera, gube nadu u ponovnu ljubav. U vrtlogu karaktera ima još mnoštvo likova koji pridonose temi potrage za ljubavlju i osamljenosti, kao što su naivna medicinska sestra Goga (Dora Fišter Toš) i umirovljeni Tomo (Bogdan Diklić), čija se usamljenost manifestira kroz razgovor s povrćem. Likovi su lišeni duboke psihološke karakterizacije, ali opet nisu plošni, što ih čini pristupačnijima. Radnja se gradi na osnovnim informacijama koje znamo o svakom pojedinom liku, a daljnji tijek fabule ne dovodi do značajnih otkrića, osim što uspostavlja nove odnose s drugim likovima.
Tribuson se fokusira na motivaciju likova: kod Verice je to pronalazak partnera, dok je kod Brankice riječ o pokušaju bijega od urbane radne atmosfere. Na taj način Tribuson u mnogim epizodama omogućava gledatelju lakše praćenje fabule pokrenute činjenicom da su medenjaci slastičarke Verkice bili otrovani, što dovodi do niza lančanih reakcija. Kao posljedica toga likovi dobivaju veći prostor za interakciju, koja u predblagdanskom periodu ističe potrebu za socijalizacijom. Tribuson aludira na prisutnost blagadnske depresije prikazom samoubojstva pištoljem u zgradi preko puta Martinove i smrzavanjem starca posjednutog pored Verkice na klupi Zrinjevca, ali olakšava turobnost situacije nesmotrenošću protagonista koji ne shvaćaju o čemu je zapravo riječ, čime dobiva i na humoru.
Zanimljivo je također da redateljica izostavlja negativne likove iz cjelokupne priče i zaključava ju bajkovitim sretnim završetkom. Sve najbolje sadrži neke elemente koji podsjećaju na ustaljenu formu bajke, od samog ugođaja filma, situacija u kojima je potrebna intervencija udvrača/spasitelja (Ljubo kada oslobađa zatvorenu Verici iz kupaonice) do otrovanih medenjaka koji poput motiva jabuke ili vretena potaknu stvaranje novih ljubavi. Istovremeno, bitno je referiranje na Mozartovu operu Don Giovanni, čija se pojavnost osim u izvedbeno scenskom smislu iščitava u liku ličioca Ljube i kroz izravno citiranje dijaloga iz libreta (kao način premošćivanja jezične barijere između Martina i Verice), čime se postiže sentimentalan ton. Bilo to sladunjavo ili ne, Tribuson za sve likove koji to zaslužuju pronalazi mir i sreću koju ne opisuje detaljno, već znakovito oblikuje u završnom kadru božićnog druženja likova dok gledaju prve pahulje snjega kroz prozor.
Snježana Tribuson ostaje vjerna svojem pozitivno intoniranom opusu koji unatoč povremenim pretjerivanjima djeluje skladno i daje nadu svima da je ona ili onaj pravi tu negdje – samo treba progledati kroz mrak.
