Ivan Veljača osvojio je Zlatnu arenu na 62. Pulskom filmskom festivalu za scenografiju u filmu "Takva su pravila" redatelja Ognjena Sviličića. Prvu scenografiju na dugometražnom filmu radio je za film redatelja Dalibora Matanića "Majka asfalta". Ivan kaže da je imao tremu, ali da je raditi s Daliborom odlično jer je super tip. Dodaje da je rad na tom filmu bio izazov i trenutak kad se zapravo zaljubio u taj posao. Nakon tog filma, Ivan je radio scenografiju u još nekoliko odličnih filmova. Ivan se bavi i glazbom, a nedavno se okušao i kao redatelj u kratkom filmu "Pura". U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr Ivan se prisjetio i zanimljivosti u poslu scenografa, pa kaže da je za film "Šuti" četiri tjedna dresirao labudove.

Scena: U Puli ste nagrađeni Zlatnom arenom za scenografiju za film "Takva su pravila". Jeste li očekivali nagradu?
Najiskrenije, nisam ni razmišljao o nagradi Zlatna arena niti sam se sjetio da je petak i da bi žiri u jednom trenutku trebao odlučiti tko su nagrađeni. Saznao sam tek u subotu ujutro kad sam vidio poruku od producenta. Bio sam iznenađen. Na prvu nisam bio siguran za koji film sam dobio nagradu jer sam ove godine imao dva filma na Puli u svojstvu scenografa.

Scena: Radili ste na puno serija, a prvu scenografiju na dugometražnom filmu ste odradili u filmu redatelja Dalibora Matanića "Majka asfalta". Kakvo iskustvo nosite s te suradnje, i kako je surađivati s Daliborom?
Meni je rad na tom filmu bio velik izazov. Mislim da je to slučaj sa svima na prvom filmu. Ja sam u to vrijeme pisao i diplomski rad tako da sam tri mjeseca jako malo spavao. ‘Majka asfalta’ snimala se i po noći, tako da je ponekad bilo stvarno naporno. Dado je super tip. Mi smo skupa radili i prije na reklamnim spotovima, tako da smo se jako dobro razumjeli. Iako je njegov tempo jako teško pratiti. On je čovjek koji može vrtiti sto stvari istovremeno i često je pet koraka ispred vas.

Scena: S obzirom na to da vam je to bio prvi dugometražni film, jeste li imali tremu?
Jesam, naravno. Koliko god sam već tada imao iskustva sa snimanjima na drugim formatima, ništa te u potpunosti ne može pripremiti na format filma. Na filmu sve mora imati smisla i moraš ‘ući’ u sve ako želiš da stvari funkcioniraju. To je bio trenutak kad sam se zapravo zaljubio u taj posao.

Scena: Nakon "Majke asfalta", radili ste na filmovima Daniela Kušana "Koko i duhovi" i "Ljubav ili smrt", filmu Lukasa Nole "Šuti", pa na filmu "Zagonetni dječak" Dražena Žarkovića, a kao asistent scenografa radili ste i na projektu serije Game of Thrones II. Koliko se razlikuje rad na serijama i kratkim filmovima, od rada na dugometražnim filmovima?
Film je stvarno nešto posebno. Kao scenograf počinješ rad na filmu puno prije ostalih jer si u stalnoj komunikaciji s režiserom i producentom i u samim pripremama. Od samih početaka sudjeluješ u nastajanju novog što, najčešće, ne podliježe nikakvim formama ili kalupima. Serije su s druge strane posebne na svoj način i često zahtijevaju jako puno posla kroz duži period. Zapravo je svaki posao, o kojem god formatu govorili, poseban na svoj način.

Scena: Pamtite li neke zanimljivosti dok ste radili na tim filmovima?
Ma na svakom filmu se dogodi nešto što prepričavamo godinama. Baš na filmu "Majka asfalta" bila je jedna situacija kad smo morali hitno namjestiti salon za prodaju donjeg rublja i to smo saznali u subotu ujutro, a sve je trebalo biti spremno za nedjelju. To znači da smo hitno trebali ogromne količine grudnjaka i gaćica, pa smo krenuli do kineskog outleta. Kad smo stigli tamo, baš je tu subotu kineska Nova godina i ne rade. Zamislite vjerojatnost. Na filmu "Šuti" Lukasa Nole sam četiri tjedna dresirao labudove za snimanje jer nisu bili na jezeru koje nam je najviše odgovaralo. Takvih priča ima jako puno.

Scena: Kako zapravo nastaje scenografija za film?
Svaka scenografija započinje prvim razgovorom s režiserom i bacanjem prvoloptaških ideja naprijed-nazad. Kad oboje dobijemo određenu sliku onoga što bismo htjeli postići i na koji način bi htjeli scenografijom pomoći karakterizaciji likova i same priče, kreće se s pripremama. Pripreme uključuju traženje lokacija, skice, moodboardove, 3D vizualizacije i slične stvari kojima pokušavam što konkretnije smjestiti priču u određene vizualne i tehničke gabarite. Nakon toga slijedi jedna velika križaljka između mogućeg i nemogućeg, izvedivog i neizvedivog te tako sve do samog snimanja. Kad započne snimanje, scenografski posao postane izvršni gdje pratiš tim rekvizitera i izvođača te se trudiš da sve bude onako kako si zamislio. Scenografiju ne izrađuje i ne osmišljava samo scenograf. U tom procesu sudjeluje jako puno ljudi (rekvizitera, set dressera, asistenata, crtača) koji svi rade prema jednoj ideji, sve u korist priče i filma.

Scena: Koji su vam najveći izazovi kod scenografije?
Najveći mi je izazov da implementiram scenografiju u neku priču toliko da ona postane nevidljiva kao zasebni element. Ako to uspiješ, napravio si odličan posao.

Scena: Jeste li se ponekad morali snalaziti i biti kreativni?
Svaki scenografski zadatak je inovativan na svoj način. To i čini taj posao izuzetno zabavnim, ali i izuzetno stresnim. Puno puta se dogodi da se pojavi neki zahtjev od strane režisera ili producenta, na koji nismo računali, pa ‘lomiš vrat’ da izvučeš nastalu situaciju.

Scena: Osim scenografije, bavite se i glazbom. Tko je vaš najveći glazbeni obožavatelj?
Glazba je meni samo još jedan oblik kreativnog izražavanja i mislim da ću se baviti glazbom dok god budem imao potrebu nešto reći. To je divan medij i imam sreće da sam i u tom poslu okružen predivnim i kreativnim ljudima. Ne mogu reći tko je najveći obožavatelj, ali ima ljudi koji slušaju ono što pišem od samih početaka i još uvijek nisu odustali.

Scena: Ispričajte nam kako je nastala pjesma ‘Zagonetni dječak’ te hoćete li u budućnosti možda raditi glazbu za film?
Dok smo radili "Ljubav ili smrt", Daniel Kušan i Ankica Tilić su tražili naslovnu pjesmu koju bi cure u filmu mogle i izvoditi. Znam da je Daniel imao neku poznatu stvar koju je pikirao, ali iz nekih formalnih razloga nisu mogli ići s njom, pa su pitali Gordana Dragića i mene bi li napisali takvu pjesmu. Nas dvojica smo i za raniji film o Koku napisali promo singl ‘Daj mi pokaži prijatelja’ tako da nam takva suradnja nije bila strana. Jako mi je zabavno bilo pisati pjesme o ‘teen’ ljubavi ili dječjem prijateljstvu. Zabavno je izbaciti se iz comfort zone ponekad. Glazba za film? Zašto ne.

Scena: Nedavno ste se okušali i kao redatelj kratkog filma "Pura". Hoćete li nastaviti u tom smjeru?
"Pura" je bila jedno predivno iskustvo. Drago mi je da sam dobio priliku da se kreativno izrazim i na taj način. Ne patim za titulom režisera, ali ako bude prilike da opet režiram, rado ću se uhvatiti toga. Pri tome primarno mislim na nešto autorski i kao još jedan medij u kojem se mogu izraziti ili nešto reći.

Scena: Kako ste povezali sve te umjetnosti?
Mislim da vam moji najbliži prijatelji i ljudi s kojima najviše komuniciram nikad ne bi rekli da sam ja tipični umjetnički tip. Ni ja ne mislim to za sebe. Ja samo volim izazove i uglavnom me nije strah probati nešto novo. A ako imaš nešto za reći i izraziti se, medij nije bitan.

Scena: Možete li se kroz scenografiju, glazbu i film dovoljno izraziti?
Apsolutno. Ali tko zna? Možda otkrijem još neki način.

Scena: Imate li neku neostvarenu želju?
Imam neke dječačke snove tipa – Skaut na Wembleyu, ili – scenografija za Batmana i slično. Inače nisam baš tip od velikih želja, ali jesam od visokih letvica.

Scena: Razmišljate li o odlasku rada ili angažmanu u inozemstvu? Je li u Hrvatskoj povoljna situacija za mlade i kreativne ljude?
Ja sam imao sreću da od umjetnosti mogu dobro živjeti, ali sam počeo jako mlad i stvarno sam puno radio, na početku ne razmišljajući o financijama. Vremenom se sve nekako posložilo. Naravno da između umjetnosti odradiš i dosta komercijale. To je neizbježno i zapravo poželjno jer ti kasnije daje prostor da opet radiš umjetnost. Radio bih u inozemstvu, ali nisam siguran da bih prihvatio bilo što. Vidjet ćemo.

Scena: Koje zanimanje vam se sviđalo u djetinjstvu?
Kao klinac sam se htio nešto vezano za životinje. I crtati. Kad to ovako napišem ispada da sam htio biti nešto kao Thomas Herbert. Ili Tarzan.

Scena: Na kojem projektu trenutno radite? Planirate li godišnji?
Godišnji sam odradio, koliko sam stigao, a trenutno radim na scenografiji za igrani film nizozemske redateljice Nicole van Kilsdonk ‘When my father became a bush’.