U svom najnovijem dugometražnom filmu, Snježana Tribuson jasno daje do znanja svoj cilj – snimiti nepretencioznu feel good komediju, na kakve se u hrvatskoj kinematografiji i ne nailazi previše.
Po uzoru na slične strane uspješnice, kao vrijeme radnje Tribuson odabire predblagdansku božićnu atmosferu grada Zagreba, pri čemu vješto isprepleće nekoliko životnih priča samaca koji tragaju za pravom ljubavi. Redateljica namjerno koristi stereotipne ženske likove – poštene, naivne i uvijek iznova povrijeđene u promašenim ljubavnim vezama, kojima suprotstavlja one stereotipne muške – zavodnike, preljubnike i sebičnjake. Od crno-bijele podjele odskače eventualno lik Ksenije Pajić, koja u ulozi medicinske sestre predstavlja moralnu vertikalu. Njezin lik na trenutke je iritantan sa svojim predrasudama i osuđivanjem ishitrenih postupaka svojih ženskih kolegica, no naposljetku djeluje kao katalizator radnje, bez koje ne bi ni bilo raskošne kulminacije jedne ljubavne priče. U ovoj modernoj bajci na kraju nitko ne ostaje zakinut za svoju bolju polovicu, a ugođaj tek povremeno prekida neka nasumična morbidna scena vezana uz samoubojstvo, smrt ili trovanje hranom likova.
Bajkovitoj i toploj blagdanskoj noti pridonosi i kazališna izvedba opere Don Giovanni, kao i to što se Mozartov naslovni junak spretno nadovezuje na muški lik majstora Ljube (Goran Navojec) u ovom filmu. Čak ni elementi koji odudaraju od stvarnosti, kao što su žohari u 3D animaciji koji veselo trčkraju po interijeru slastičarne ili kutije s paprenjacima koje zasjaje crvenom bojom tik prije reokreta u priči, ne djeluju pretjerano ni kičasto. Posebna je pozornost posvećena scenografiji i širokom spektru boja koji ovaj film dodatno čine onim što i jest – oku ugodna, bezbrižna ljubavna komedija.
