Blog mladih filmofila

Osobne sudbine često su odlični predlošci za filmove, pa su tako i Danilo i Rade Šerbedžija odlučili ekranizirati dramu s biografskim elementima Dušana Jovanovića. Oslobođenje Skoplja snimljeno je u europskoj koprodukciji Hrvatske, Makedonije, Finske i Velike Britanije, a  u njemu pratimo sudbinu dječaka Zorana i njegove obitelji u nacistima i Bugarima okupiranoj Makedoniji.

Relativno mirno djetinjstvo jedanaestogodišnjeg dječaka uznemirava racija, u kojoj nacisti uhićuju Zoranovu prijateljicu Židovku i odvode nju i njezinu obitelj u logor. Ubrzo njegovog tetka, komunističkog simpatizera, pretuku te on ostaje invalid, a u kuću deportiranih Židova useljava se nacist, s kojim njegova majka razvija neobičan odnos. Događaji su predstavljeni iz Zoranove perspektive, što je sugerirano unosima u dnevnik, kao i snovima u kojima vidi oca i svoju deportiranu prijateljicu  – ljude koje simboliziraju njegovu nekadašnju sreću.

Filmu se mogu zamjeriti neki elementi zapleta koji su već više puta  viđeni. To se prvenstveno odnosi na prikaz ljudskih sudbina pod utjecajem rata, posebice na priču o njemačkom vojniku koji postaje dijelom života majke i sina, što pomalo podsjeća i na Kako su me ukrali Nijemci (2011). Ipak, i ove scene uglavnom funckioniraju, osim što u pojedinim scenama usporavaju tijek radnje. Kraj filma je ono što mu daje nijansu neobičnosti i otvara prostor za tumačenje, jer postavlja upitnik na odnose Zoranovog oca i majke.

Jedan od aduta ovog filma je glazba, koju su radili Vlatko Stefanovski i britanski skladatelj Nigel Osbourne. Ona je tradicionalnim zvukom dočarala makedonski krajolik i melankolično raspoloženje, a ujedno i obogaćuje kadrove koji podsjećaju na klasične britanske drame, poput nedavnog Gospodina Turnera ​(2014).

S obzirom na to da je napravljen prema kazališnom tekstu, naglasak je na odnosima i na likovima koji su kompleksno prikazani. Gledatelj se ponekad može osjećati kao da doživljava deja vu, ali neće zažaliti ako odluči posvetiti vrijeme Oslobođenju Skoplja.

U sklopu 63. Pulskog filmskog festivala premijerno su prikazane Pomutnje, dokumentarni film Lane Kosovac koji prati probe i pripreme za istoimenu predstavu u režiji Branka Brezovca nastaloj prema romanu Roberta Musila Pomutnje gojenca Törlessa (1906). U početku zamišljen kao making of nastanka predstave, projekt je prerastao u kreativni autorski dokumentarac i ujedno diplomski rad autorice na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Od prvih proba do finalne izvedbe u New Yorku prate se Adrian Pezdirc, Domagoj Janković, Dado Ćosić i Hrvojka Begović, perspektivni mladi glumci na zadnjoj godini studija koji se suočavaju s nizom kreativnih i produkcijskih problema. Radi se o ambicioznoj generaciji glumaca, koja malo toga prepušta slučaju i maksimalno se angažira po pitanju vlastite karijere, pri čemu se više puta ističe kako novac u svemu igra najmanju ulogu. Kamera često prati neformalne situacije tijekom proba, što gledatelja brzo uvlači u njihov kreativni i privatni život. Paralelno s tim, kroz email prepiske s producenticom Gordanom Vnuk i mentorom Nenadom Puhovskim redateljica uvodi primjere prepreka s kojima se i sama susretala tijekom realizacije projekta, kao što su nedodstatak filmske opreme i greške u komunikaciji cijelog tima. Pritom je znakovita scena u kojoj kazališni glumci preuzimaju vodstvo nad kamerom te intervjuiraju redateljicu i snimatelje, kao da su glumci u vlastitom filmu. Ovom zamjenom izjednačava se problem koji djele današnji mladi filmaši i kazalištarci, a to je da im se u gotovo nemogućim uvjetima postavljaju nerealna očekivanja.

U filmu je vješto prikazan kontrast, tj. sraz između mlađe generacije glumaca i starije generacije kazališnih redatelja i producenata, čime se uspješno sumira zeitgeist generacije koja je upravo stupula na scenu, bez obzira radilo se o filmu, kazalištu ili nekoj drugoj kulturnoj djelatnosti.

Redateljski debi poznate srpske glumice Mirjane Karanović Dobra žena govori o kućanici Mileni koja se suočava s mračnom prošlošću svoga muža. Film progovara o ratnoj prošlosti, nasljeđu post-ratne Srbije te položaju žena u društvu.

Milena, središnji lik filma, održava naizgled skladan život koji se postepeno počinje urušavati nakon što pronađe muževu videokasetu sa snimkama pogubljenja bosanskih civila. Film se gradi na liku koji ni u jednom trenutku ne izražava svoje mišljenje vezano uz temu ratnih zločina što je čini pasivnim promatračem. Međutim, njezin muž i kći unose razdor u obitelj zbog suprotstavljenih mišljenja, gdje s jedne strane Vlada kao ratni veteran smatra svoje ratne podvige činom herojstva, dok kći Nataša kroz nevladinu udrugu pokušava dovesti zločince pred lice pravde. Milena ne pokušava riješiti njihov sukob, nego ga nastoji nastoji pod svaku cijenu izbjeći: zato i Nataši sugerira da je posjećuje kada oca nema.

Istovremeno Milena pri rutinskom doktorskom pregledu saznaje za zdravstvene probleme koje poput teme ratnog zločina potire pod tepih. No ovo zanemarivanje u Mileni izaziva sve veći nemir: odluka o tome hoće li o postojanju videkazete obavijestiti nadležne vlasti teška je jer dovodi u pitanje moralni zakon i vjernost svojoj obitelji. S obzirom da je okružena ženama koje muževi varaju ili zlostavljaju, njezin nemir možda proizlazi i iz slutnje da bi takva odluka mogla dovesti i do njezine emancipacije od svog patrijarhalnog muža i sredine, koja sa sobom nosi novu vrstu odgovornosti.

Ostali likovi doimaju se nedorečenima pa se pojavljuju u epizodčnim ulogama gdje se njihove priče natuknu, ali ne razrade. Zato se njihove priče koriste kao povod za Mileninu konačnu odluku. Centriranost oko lika koji teško pokazuje svoje iskrene emocije (čak i kada je sama) problematična je utoliko što se kadrovi čine dužima nego što jesu, čime se gubi na dojmljivosti prikaza.

U svom najnovijem dugometražnom filmu, Snježana Tribuson jasno daje do znanja svoj cilj – snimiti nepretencioznu feel good komediju, na kakve se u hrvatskoj kinematografiji i ne nailazi previše.

Po uzoru na slične strane uspješnice, kao vrijeme radnje Tribuson odabire predblagdansku božićnu atmosferu grada Zagreba, pri čemu vješto isprepleće nekoliko životnih priča samaca koji tragaju za pravom ljubavi. Redateljica namjerno koristi stereotipne ženske likove – poštene, naivne i uvijek iznova povrijeđene u promašenim ljubavnim vezama, kojima suprotstavlja one stereotipne muške – zavodnike, preljubnike i sebičnjake. Od crno-bijele podjele odskače eventualno lik Ksenije Pajić, koja u ulozi medicinske sestre predstavlja moralnu vertikalu. Njezin lik na trenutke je iritantan sa svojim predrasudama i osuđivanjem ishitrenih postupaka svojih ženskih kolegica, no naposljetku djeluje kao katalizator radnje, bez koje ne bi ni bilo raskošne kulminacije jedne ljubavne priče. U ovoj modernoj bajci na kraju nitko ne ostaje zakinut za svoju bolju polovicu, a ugođaj tek povremeno prekida neka nasumična morbidna scena vezana uz samoubojstvo, smrt ili trovanje hranom likova. 

Bajkovitoj i toploj blagdanskoj noti pridonosi i kazališna izvedba opere Don Giovanni, kao i to što se Mozartov naslovni junak spretno nadovezuje na muški lik majstora Ljube (Goran Navojec) u ovom filmu. Čak ni elementi koji odudaraju od stvarnosti, kao što su žohari u 3D animaciji koji veselo trčkraju po interijeru slastičarne ili kutije s paprenjacima koje zasjaje crvenom bojom tik prije reokreta u priči, ne djeluju pretjerano ni kičasto. Posebna je pozornost posvećena scenografiji i širokom spektru boja koji ovaj film dodatno čine onim što i jest – oku ugodna, bezbrižna ljubavna komedija.

Trema, dugometražni prvijenac grčkog redatelja Yorgosa Zoisa, inspiriran je događajem iz 2002. u Moskvi, kada je 50 naoružanih Čečena upalo na predstavu Dubrovka Teatra. Gledatelji nisu bili svjesni da svjedoče terorističkom napadu, nego su bili uvjereni da je sve to dio autorskog koncepta. Radnja filma odvija se u atenskom kazalištu prilikom izvedbe postmodernističke adaptacije Eshilove Orestije, koju prekida sedmero naoružanih mladih ljudi, čime usmjeravaju narativ u novom pravcu.

Polazeći od elemenata antičke tragedije, naoružani stranci predstavljaju se kao zbor od čega jedan od njih zauzima ulogu redatelja i nastavlja davati daljnje upute za predstavu. Voditelj predstave poziva grupu iz publike da dođu na pozornicu i time postanu njezinim dijelom prilikom čega mladi glumac iz publike postaje novim Orestom. Tim činom razbija se granica fikcije i stvarnosti gdje svaka rečenica i usputni komentar izrečen na pozornici postaje fikcija odnosno dio izvedbe. Publika više ne prepoznaje razlike između predstave i stvarnosti: svi postaju dijelom igre logičkog i apsurdnog, koji se međusobno više ne razaznaju.

Penetriranje stvarnosti u umjetnost dovodi do rasprave o kažnjavanju Oresta za matricid, što kod grupe iz publike na pozornici izaziva podijeljene reakcije o ishodu presude – sukobljavaju se moral današnjice i mitska potreba za osvetom. Uvodeći likove iz publike, redatelj uspijeva u naumu da realizira radnju tragedije u stvarnom životu što je vidljivo kada člana publike koji glumi Oresta počinje proždirati tragična krivnja. U tom trenutku veza fikcije i stvarnosti postaje neraskidiva i neizbježna, a fiktivni čin postaje stvaran.

Zois gradi atmosferu u trenucima kada kamera izlazi iz dvorane i hvata kadrove praznog kazališnog foajea, sigurnosnih kamera na kojima vidimo predstavu u tijeku te u toaletu, gdje se čuju zvukovi iz razglasa kako bi se poigrao osjetilima gledatelja. Zois ne manipulira samo publikom u filmu, već i publikom u kinodvorani s ove strane platna: kašljanje, komešanje i ostali šumovi Zoisove kazališne publike probijaju filmsko platno i dovode do stapanja dviju stvarnosti, pri čemu sam gledatelj filma postaje dio predstave.

Unatoč nepoznatim motivima izvršitelja, film promišlja odnos istine i laži, fiktivnog i stvarnog, pri čemu bi svaki pojedinac treba preispitati svoju ulogu u društvu jer u Zoisovom teatru (theatron grč. mjesto gdje se gleda) Shakespearov poznati citat „Cijeli svijet je pozornica" dobiva novo značenje i glasi „Cijeli svijet je na pozornici".