logo mob crni

logo crni

logo crni

T Logo 3c p DE

logo najbolji prijatelj festivala magenta 04

Prijavi se na newsletter

 

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Oslobođenje Skoplja

Osobne sudbine često su odlični predlošci za filmove, pa su tako i Danilo i Rade Šerbedžija odlučili ekranizirati dramu s biografskim elementima Dušana Jovanovića. Oslobođenje Skoplja snimljeno je u europskoj koprodukciji Hrvatske, Makedonije, Finske i Velike Britanije, a  u njemu pratimo sudbinu dječaka Zorana i njegove obitelji u nacistima i Bugarima okupiranoj Makedoniji.

Relativno mirno djetinjstvo jedanaestogodišnjeg dječaka uznemirava racija, u kojoj nacisti uhićuju Zoranovu prijateljicu Židovku i odvode nju i njezinu obitelj u logor. Ubrzo njegovog tetka, komunističkog simpatizera, pretuku te on ostaje invalid, a u kuću deportiranih Židova useljava se nacist, s kojim njegova majka razvija neobičan odnos. Događaji su predstavljeni iz Zoranove perspektive, što je sugerirano unosima u dnevnik, kao i snovima u kojima vidi oca i svoju deportiranu prijateljicu  – ljude koje simboliziraju njegovu nekadašnju sreću.

Filmu se mogu zamjeriti neki elementi zapleta koji su već više puta  viđeni. To se prvenstveno odnosi na prikaz ljudskih sudbina pod utjecajem rata, posebice na priču o njemačkom vojniku koji postaje dijelom života majke i sina, što pomalo podsjeća i na Kako su me ukrali Nijemci (2011). Ipak, i ove scene uglavnom funckioniraju, osim što u pojedinim scenama usporavaju tijek radnje. Kraj filma je ono što mu daje nijansu neobičnosti i otvara prostor za tumačenje, jer postavlja upitnik na odnose Zoranovog oca i majke.

Jedan od aduta ovog filma je glazba, koju su radili Vlatko Stefanovski i britanski skladatelj Nigel Osbourne. Ona je tradicionalnim zvukom dočarala makedonski krajolik i melankolično raspoloženje, a ujedno i obogaćuje kadrove koji podsjećaju na klasične britanske drame, poput nedavnog Gospodina Turnera ​(2014).

S obzirom na to da je napravljen prema kazališnom tekstu, naglasak je na odnosima i na likovima koji su kompleksno prikazani. Gledatelj se ponekad može osjećati kao da doživljava deja vu, ali neće zažaliti ako odluči posvetiti vrijeme Oslobođenju Skoplja.

Podijeli ovaj članak:

104 Hits

Lazar

Lazar je treći dugometražni igrani film makedonskog reditelja Svetozara Ristovskog. Donekle slično njegovom filmu ​Iluzija (2004), film se usredotočava na mladog pojedinca pod utjecajem okruženja. Lik iz naslova je Lazar (Vedran Živolić), momak koji se, nakon što ga otac napusti, počne baviti švercom imigranata u Grčku preko Makedonije. Zaplet pokreće njegovo zaljubljivanje u Katerinu (Nataša Petrović), zbog koje želi napustiti taj posao i započeti drugačiji život. Premisa o dobroj osobi u lošem društvu često je korištena, no to ne predstavlja problem za film, jer je tema ilegalaca ne samo suvremena, već i trenutačno relevantna. Problem predstavlja glavni lik, s kojim je teško suosjećati. Tajnovitost i izraženija, kazališna gluma Vedrana Živolića čine ga patetičnim, iako u kontekstu uloge njegov nastup i funkcionira.

U prvoj trećini filma publiku se uvodi u život protagonista, makar ovaj dio traje toliko dugo da se možemo zapitati kuda, zapravo vodi. Primijetilo se to i u pulskoj Areni, jer je tijekom prvog dijela publika napuštala film, dok su svi koji su izdržali prvih pola sata ostali do samoga kraja na svojim mjestima. Radnja postaje zanimljivija nakon što se u Lazarov posao uključuje sestrin muž, koji postaje jednako važnom karikom u priči. Njegovim uvođenjem u posao, radnja napreduje i postaje zanimljiva.

Lazaru ne nedostaje ni lijepih scena, a posebno se ističu one između Lazara i Katerine. U zapletu ona ima ulogu katalizatora, jer utječe na Lazarove postupke, ali nema samostalnu funkciju. Ipak, gledati njih dvoje u krevetu, dok ona svira improviziranu violinu na njegovoj ruci, lijep je predah od sumorne stvarnosti grada u kojem žive.

Pojedini detalji ostali su nedorađeni, a neka pitanja neodgovorena, makar ovo ne predstavlja toliki problem. ​Lazar ​je većinom solidna i vrlo gledljiva drama s humorom ubačenim u savršenim trenucima i poantom koja odjekuje u današnjici.

Podijeli ovaj članak:

94 Hits

S one strane: možemo li pobjeći od prošlosti?

U S one strane pratimo priču o likovima koji ni nakon 20 godina ne mogu ostaviti prošlost iza sebe. Film je nastao u hrvatsko-srpskoj koprodukciji, reditelj je Zrinko Ogresta, a premijerno je prikazan na Berlinaleu, gdje je osvojio i posebno priznanje žirija Mreže europskih kina.

Medicinska sestra Vesna (Ksenija Marinković) živi prosječan život u Zagrebu. Jedan će poziv u njezin život unijeti pomutnju. Uskoro saznajemo da je s druge strane njezin muž Žarko (Lazar Ristovski), koji je bio optužen za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, a sada živi u Beogradu. Postaje očigledno da se Vesna skriva od njegove prošlosti, živi pognute glave, u sjenci, kako bi izbjegla poveznicu sa Žarkom i njegovim nedjelima. Vesnino skrivanje suptilno je prikazano i vizualnim postupcima  – čestim kadrovima u kojima je Vesna skrivena iza zida, zavjese ili snimana s leđa. U trenutku kada se njezina ljubav ponovno budi i kada gledatelj pomisli da je S one strane  konvencionalna drama, dolazi do obrta. Film dobiva novu dimenziju i postaje napet. Za razliku od Vesne, koja ne dobije odgovore, gledatelji tijekom filma dobivaju natuknice o istini.

Scene svakodnevice i postepenog otkrivanja detalja iz prošlosti iznimno se uspješno izmjenjuju, jer se ni u jednom trenutku ne osjeti da nešto nadvladava ili traje nepotrebno dugo.

Vesnina djeca, kao sporedni likovi, također razvijaju svoje priče o nemogućnosti da nađu posao ili pak o osobnom odnosu s ocem. Te sudbine ostaju nedorečene, što može zasmetati, ali njihova uloga je primarno da dodatno ilustriraju situaciju u kojoj su se kao obitelj godinama nalazili.

Može li se od prošlosti uopće pobjeći i koliko treba da je se zaboravi? I ovo su pitanja kojima se bavi redatelj. Ogrestin film ima za podlogu rat, ali pokreće osobe teme, a priču podjednako predstavlja vizualno, koliko glumački i dramaturški. Nedostatak muzičke podloge doprinosi dojmu realizma, a film uspijeva zadržati pažnju do samoga kraja.

Podijeli ovaj članak:

95 Hits

Narodni heroj Ljiljan Vidić: Drugi svjetski rat u suvremenom medijskom cirkusu

Film o grupi partizana u NDH, koji pokušavaju ubiti Hitlera i ne zvuči toliko neobično, ali kada se tome doda da im je plan pobijediti na natjecanju talent showa 'Čimbenik X' i tako ući na prijem kod Ante Pavelića, uši se načule. Ljubiteljima bizarnih koncepata ne odmaže ni činjenica da je redatelj Ivan-Goran Vitez prethodno snimio Šumu sumarum (2010), koja je također izazvala oprečne reakcije publike.

Narodni heroj Ljiljan Vidić prati istoimenog junaka, seoskog mladića koji piše poeziju, a san mu je da se uključi u Narodnooslobodilačku borbu. Spletom okolnosti dospijeva među partizane, nakon što to odobri njihov čovjek za ljudske resurse, jer je Vidić potvrdio da o okupatoru zaista misli 'sve najgore'. Zbog svog poetskog shvaćanja rata, Ljiljan se ne uklapa u skupinu partizanskih boraca i pijanaca – naivan je i pušta da ga drugi ljudi i situacije određuju, umjesto da sam uzima stvari u svoje ruke. Tek nakon susreta s Titom (za koji publika na prvu nije sigurna je li san ili ne) i njegovom self-help politikom, Ljiljan dobija na odlučnosti i preuzima inicijativu u već spomenutom planu.

Šale ili reference na današnjicu i prošlost nalaze se na svakom koraku, a njihova uspješnost varira. Od sjajne male uloge Mile Kekina kao bankomata, do hipstera (HIP – Hrvatski intelektualni pokret), koji su u sceni gotovo jednako naporni kao i u stvarnost. Čitava priča ostavlja utisak kao da je rezultat igre između scenarista i redatelja, koji su spontano išli kuda ih je misao vodila, bez točno određene poante, znajući samo da mnoge od njih žele uprizoriti.

Spojili su vječno popularne ratne filmove i komediju jasno ismijavajavši današnje shvaćanje rata, kapitalizma, konzumerističkog društva, reality televizije i vegeterijanaca. Nije ovo toliko komedija o Drugom svjetskom ratu, koliko je rat dio suvremenog medijskog cirkusa.

Narodni heroj Ljiljan Vidić neodoljivo podsjeća na Tarantinove Nemilosrdne gadove (2009), počevši od toga da je priča podijeljena na poglavlja, pa sve do same premise o ubojstvu nacističkog vođe. Netko će na tu činjenicu reagirati uzvikujući 'plagijat!', dok će drugi reći da je utjecaj redatelja na redatelje posve normalna stvar. U svakom slučaju, Narodnog heroja bilo bi dobro shvatiti kao zabavu, jer ako se pokuša izvući nešto ozbiljnije i nešto nad čime bi se zamislili, veća je šansa da će se doživjeti razočarenje.

Podijeli ovaj članak:

98 Hits
image

Lokacije

14 festivalskih lokacija

Opširnije
predsjednica hr

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu
CROATIAOSIGURANJE