Blog mladih filmofila

Nakon godina rada u odjelu za animaciju Studija Ghibli te redateljskog prvenca The Secret World of Arrietty (2010), Hiromasa Yonebayashi piše i režira Kad je Marnie bila ovdje, priču o mladoj introvertnoj djevojci iz naslova koja je proživjela poprilično teško djetinjstvo. Radnja počinje dolaskom djevojke Anne na spokojno seosko mjesto kod obiteljskih prijatelja. Istražujući novu okolinu, Anna otkriva oronulu vilu koja zrači mističnim duhom prošlosti te njezinu mladu vlasnicu Marnie. Svijet fantazije, prepoznatljiv za filmove studija Ghibli, ubrzo se krene razvijati oko Anne i njezine nove prijateljice.

Yonebayashi cjelokupno iskustvo prethodnih filmova na kojima je radio usmjerava na izgradnju realističnih likova koji bivaju uvučeni u svijet fantazije. Posljedica ovog pristupa je animirani film za djecu s dubinski razrađenim protagonistima. Ponašanje Marnie i Anne u potpunosti je uvjerljivo, njihovi dijalozi zabavni i opuštajući pa se samim time i napredak radnje odvija spontano. Ono što zaslužuje posebnu pohvalu je duboka razvijenost emocija koje iskazuje glavni lik, što je prikazano toliko uvjerljivo da ih gledatelj i sam može osjetiti. Glatkim stilom animacije kojim se pozadina i likovi stapaju u jedinstvenu cjelinu i kvalitetno promišljenim odabirom svjetlijih boja uspješno je prenesen duh priče. Bogatstvo detalja pomaže u izgradnji magične atmosfere s kojom se jednostavno saživiti. Glazbena pozadina skladno korespondira s ostalim segmentima filma te naglašava mistične elemente priče.

Sve u svemu sklad glazbe, animacije, detaljno razvijenih likova te fantastično-pustolovne priče naprosto poziva na gledanje Yonebayashijeva filma. Kad je Marnie bila ovdje jedan je od najljepših naslova studija Ghibli, koji će zadugo ostati poseban, kako zbog ozračja tako i samog dramskog zapleta.​

Ivan-Goran Vitez, publici najpoznatiji po svom redateljskom prvijencu Šuma summarum (2010) te serijama Bitange i princeze i Zakon!, svojim novim filmom Narodni heroj Ljiljan Vidić (2015) na regionalnu filmsku scenu ​donosi nešto istinski jedinstveno –​ sjajnu parodiju partizanskih filmova, začinjenu svojim prepoznatljivim humorom.

Premisa Narodnog heroja ne odstupa mnogo od narativa klasičnih partizanskih ​filmova, no scenarist Zoran Lazić u recept partizanskog filma ubacuje humorističnu notu sadašnjosti, što ovaj film čini jedinstvenim. Pored ismijavanja nacista, nacionalista i partizana, autori na zub uzimaju konzumerizam (dućan Heil Katze, Mile Kekin kao bankomat) i društvene stereotipe (feminizam, vegetarijanstvo, hipsteri). Film je pun dobro promišljenih detalja, a svaka scena, kao i svaki dijalog, kriju nešto novo i duhovito.

Mada se na prvu doima da je namjenjen široj publici, za razumijevanje je potrebno poprilično poznavanje povijest,i filma i pop-kulture. No široki spektar parodiranih tema, koji sežu daleko izvan okvira politike ili filma, razlikuju ga od klasičnih američkih parodija Davida Zuckera, Jasona Friedberga i Aaron Seltzera.

Narodni heroj Ljiljan Vidić dosta je pametna komedija, koja paralelnom analizom 1940-ih i današnjice kritizira društvo te kao cilj ima potaknuti gledatelja da detaljnije propita događaje koji ga okružuju. No potrebno ga je pogledati barem dvaput kako bi ga se moglo istinski cijeniti.

Sve što dolazi najnoviji je rad Mije Hansen-Løve​, publici poznatoj po filmovima Otac moje djece (2009), Zbogom, prva ljubavi (2011) i Raj (2014). Tema njezinog novog filma je bivanje individue u društvu.

Film prati Nathalie Chazeaux (Isabelle Huppert) profesoricu filozofije u srednjoj školi. U njezinoj prošlosti su mladost, prosvjedi, buntovničke ideje i revolucionarna pisanja. Njezin trenutačni život sveden je na ulogu žene preko koje se drugi ostvaruju. Njezino istinsko Ja gubi se pod nizom maski koje joj društvo dodjeljuje. Ona je žena, kći, majka, profesorica, sve to samo ne istinska Ona –​ nit sa stvarnošću sadašnjice za nju je izgubljena baš poput njene filozofske karijere.

Hansen-Løve​ zadire duboko u najintimnije pore društva pritom vršeći suptilnu kritiku. Likovi u filmu su detaljno razrađeni, vjerodostojno oslikavaju svakodnevnicu, a sama priča je nepredvidiva i intenzivna. Ovdje se krije manja mana filma –​ prenatrpanost situacijama. Neke scene doimaju se suvišnima zbog njihove nedorečenosti, dok se na momente osjeća i repetativnost radnje. Rješavanjem ovih scena oduzelo bi se nešto od anksioznosti, dok sami likovi ne bi izgubili mnogo u svojoj izgradnji.

Sve što dolazi je delikatan film, namijenjen zahtjevnijoj publici, koji za cilj ima podsjetiti gledatelje da je na društvo u kojem živimo potrebno još mnogo raditi.​

Što se dogodi kada krivog čovjeka pošaljete u lov na udovice hrvatskih branitelja koje žive u izvanbračnim zajednicama, a primaju mirovine svojih pokojnih supružnika?

Upravo u ovoj temi redatelj Pavo Marinković pronašao je inspiraciju za svoj novi film. Primanje mirovina dovodi se u pitanje kod udovica koje su u izvanbračnoj vezi duljoj od tri godine pa neke od njih odluče svoje nove veze skrivati pred očima zakona. Predstavnici maštovito osmišljene državne službe koje kreću u lov na kršitelj(ic)e zakona dva su različita karaktera: to su nezaposlen biolog Krešo (Stjepan Perić), koji je posao istraživanja udovica dobio preko veze, i njegov kolega Šikić (Dražen Ķühn), nezamjetni policijski službenik. Inspektori nailaze na čitav niz raznolikih likova: jedna od udovica koje susreću promijenila je seksualnu orijentaciju, a tu je i jedan udovac. 

Na putovanjima njih će dvojica bolje upoznati same sebe, dok će udovica Dunja (Ecija Ojdanić) svojim temperamentom i jasnim stavom osvojiti jednog od inspektora. S njime će se upustiti u ljubavnu vezu i tako dovest u pitanje njegov brak. 

Okolica Dalmatinske zagore prilagodljiva je okolina koja olakšava snimanje i samu scenografiju ​Ministarstva ljubavi, a situacije u filmu na pomalo čudan, ali i duhovit način ukazuju na potrebu čovjeka da ne bude sam.

Maja Oskoruš

Sve najbolje, novi film Snježane Tribuson,​ osvojit će ljubitelje filma svih uzrasta. Skupina likova predvođena slastičarkom Vericom (Ksenija Marinković), opernom divom Brankicom (Renata Pokupić) i španjolskim opernim pjevačem Martinom (Ozren Grabarić) nastoje maknuti etiketu usamljenosti koju im je nametnulo društvo. Likovi su povezani očajničkom željom za ljubavlju, iako u svoje avanture kreću s različitim stavovima i iz nejednake pozicije.

Odlično povezane priče i realistična gluma uvode gledatelja u svijet likova, a njegova logika dosta duguje i Mozartovoj operi Don Giovanni​, koja kao da predstavlja pozadinsku priču filma. Važnu ulogu u priči imaju žohari, koji izazivanjem epidemije trovanja kojoj podliježu likovi pokreću zaplet. Filmom se tako provlači motiv otrovanih medenjaka, koji povremeno zasvijetle kako bi upozorili na ključne momente u radnji, čime se dodatno naglašava bajkovitost atmosfere i odmak od realnosti. 

Ukratko, radi se o romantičnoj komediji s elementima melodrame, a sam naslov predstavlja i poruku koju redateljica šalje svojim likovima pripremivši sretan kraj njihovim nedaćama.

Maja Oskoruš